Grubi povratak u 2006.

Hrvatski je izvoz otprilike deset milijardi dolara godišnje i vratio se na razinu iz 2006. Na vrijednosti iz te godine, koje su 30-ak posto niže od sadašnjih, smanjen je i uvoz, jednako kao i iznos ukupnih investicija. Kriza je prebrisala i više od 150 tisuća radnih mjesta. Te je 2006., s približno istim izvozom, razinom investicija i brojem zaposlenih kao što ga Hrvatska ima danas, državni proračun iznosio 95 milijardi kuna! Kritičari su i tada govorili da se prekomjernom potrošnjom vodi loša politika koja će nam se obiti o glavu. Sad se vidi da je taj proračun bio mačji kašalj prema proračunskom balonu napuhanom kasnijih godina. Ovogodišnji je dogurao na 122 milijarde kuna, a pri tome njegovi autori nisu razbijali glavu što je tolika obveza pala na leđa istog broja zaposlenih koliko ih je radilo 2006., približno iste količine izvezenih deviza, slične zarade od turizma.

Prošli je tjedan vlada na odlasku kazala da je ispunjenje proračunskih planova njezin velik uspjeh. I doista jest – ravan je magiji, samo što od njega ne zastaje dah nego perspektiva i budućnost društva. Da stvar bude gora, u razdoblju prisilnog vraćanja iz 2011. u 2006. Hrvatska je dobila 130 tisuća novih umirovljenika, 16 milijardi eura novog vanjskog duga, velike financijske obveze prema stanovništvu i odgovornost prema stranim kreditorima.

Izborni se pobjednici ponašaju kao da nisu svjesni u kakvoj su državi preuzeli vlast. Njihove su prve izjave neodređene, međusobni odnosi nedefinirani, pa je i dojam koji se stvara u prva dva još “neokrunjena” tjedna da su sami sebi i dalje najvažniji – sve se vrtjelo oko toga tko će gdje i kako zasjesti, hoće li koja stranka profitirati više ili manje, čija je zadnja.

Teška je obveza 2012. uklopiti u realnost 2006., sa svim nadama, iluzijama, obvezama i obećanjima koji su u međuvremenu nastali. Grubi povratak u realnost iz 2006. znači, primjerice, 800 kuna niže prosječne plaće, 300 kuna manje mirovine, prepolovljene poticaje za seljake, izbrisan dug umirovljenicima, niže rodiljske naknade, manje umirovljenika.

Budući ministri nisu pučkoškolci koji će prepisati staru zadaću, ali barem mogu biti iskreniji prema građanima i prestati ih zavaravati da magija traje koliko vlasti zatreba. Jadranka Kosor nije bila vila, a čarobnih moći nemaju ni Linić ili Čačić. Od 2009. do kraja ove godine proračunska je potrošnja bila 40 milijardi kuna veća nego što su bili prihodi, taj novac nije u zemlju stigao magijom, nego će ga porezni obveznici godinama skupo otplaćivati. Gora je od duga činjenica da se problemi u državi nisu nimalo smanjili. Škole nisu kvalitetnije nego prije deset godina, lijekovi dostupniji ili bolnice organiziranije.

Zoran Milanović govori o dijetama, ali još se od njega nije čulo da će nova zaduženja uz lihvarske kamate kakve se nude odvesti zemlju u bankrot. I svjetski ekonomisti, jednako kao i hrvatski, dvoje hoće li štednja koja se provodi diljem Europe izliječiti krizu ili će dodatno razbuktati požar. Jedni tvrde da Njemačka sve vodi u propast jer države moraju održavati potrošnju koliko god to stajalo, drugi odgovaraju da se taj model istrošio jer se dužnički virus opasno proširio i sad ga treba zaustaviti.

Velika Britanija možda još ima poziciju i moćnog zaštitnika (SAD) iza sebe koji joj omogućuje da izdvoji mišljenje i usprotivi se svima, ali malima takvo ponašanje nije dopušteno.

Otpor po svemu uzorne Slovačke proširenju fonda za stabilizaciju trajao je svega dva sata, dok slovačka vlada nije podnijela ostavku. Mađarski premijer Viktor Orban godinu se dana inatio se svima, a sad skrušeno priznaje da ne može dalje. Otišao je i Berlusconi. Kako god bilo, mala država kao što je Hrvatska nije u poziciji da nameće pravila ponašanja ni da kreira trendove. Jedno je štedjeti kad postoji prostor za to, a drugo nerazumno trošiti ono čega nema.