Herman tko?!? Catherine kako ono…? prenemažu se ne samo britanska glasila. Je li jednoglasan izbor flamanskoga kršćanskoga demokrata Hermana van Rompuya za predsjednika, a laburističke barunice Catherine Ashton za “ministricu vanjskih poslova” Europske unije zaista znak da je EU izgubio globalne ambicije, da gospodarski div ostaje politički patuljak?
Izbor na dva čelna položaja što ih je uveo Lisabonski ugovor te reakcije na taj izbor puni su proturječnosti.
Zašto za predsjednika, umjesto nepoznata premijera tamo neke Belgije, nije izabrana osoba “visokoga profila”, poput Tonyja Blaira? – plaču konzervativcima skloni britanski dnevnici “srednjega tržišta”, oni koji ozbiljno obrađuju trivijalne, a trivijalno ozbiljne teme. Ista su se glasila pak, dok se činilo da Blair ima izglede, otvoreno svrstavala uz tvrdnju Davida Camerona da bi Blairovo imenovanje bila nedopustiva drskost prema britanskim biračima, koji će na općim izborima sljedećega ljeta na vlast vjerojatno vratiti konzervativce.
Paradoks je i u tome da euroskeptična glasila žale za snažnim predsjednikom, što je zapravo težnja eurofederalista. Kao i to da su “nikoga” – kako Van Rompuya i Ashtonovu naziva Der Spiegel – dogovorno nametnule najutjecajnije zemlje članice: Njemačka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Nedorečenost Lisabonskoga ugovora ostavlja mogućnost da osobe koje popune dva vodeća položaja de facto same, kroz niz uzajamno usklađenih presedana, dovrše određivanje i razgraničenje svojih mjerodavnosti. Upravo bi euroskepticima trebalo, dakle, biti stalo da to ne budu političari s presnažnim osobnim utjecajem, nego da se oslanjaju na vlade zemalja članica.
Ima i među eurofederalizmu sklonima onih koji žale za Blairom. No, ti su očito površno upoznati s Blairovim europskim djelovanjem. Iako je nedavno postao katolik, Blair se još nije, bar ne javno, pokajao za svoju gramzivost na lipanjskome summitu 2005., kada je odbio prihvatiti europski proračun ako i siromašne nove zemlje članice ne budu u londonsku riznicu uplaćivale svoj udio u britanskome “rabatu”.
Oni koji se podsmjehuju Van Rompuyu očito ne znaju da je riječ o osobi visokih moralnih načela, skromnoj i samozatajnoj, ali čiji je životni moto “rustige vastheid” (“mirna odlučnost”), spremnoj saslušati svakoga i pod snagom argumenata mijenjati vlastiti stav. A to su sve ključna obilježja za poštenoga posrednika među zemljama članicama i usmjerivača Unije, što je pravi opis njegova novoga radnoga mjesta.
Da je taj zenu sklon katolički mislilac, povjesničar srednjega vijeka i ekonomist, i te kako vješt u uklanjanju nesuglasica i usmjeravanju na “pravi put” pokazao je u proteklih godinu dana premijerskoga mandata, kada je smirio zahuktalu svađu Flamanaca i Valonaca, što je zamalo raspolutila Belgiju, istovremeno se vješto noseći s novčarskom i gospodarskom krizom.
Od Blaira je britanski premijer Gordon Brown odustao tek nakon što mu je švedski kolega Fredrik Reinfeldt zaprijetio da će Blairovo imenovanje staviti na glasovanje. Ashtonovu je potom progurao zbog unutarnjopolitičkih razloga – ona, naime, nije izabrana u britanski parlament, pa se, kao ni kada ju je lani poslao da u Europskoj komisiji zamijeni povjerenika za trgovinu Petera Mandelsona, kojega je povukao u vladu, ne treba ponavljati izbore, na kojima bi gotovo sigurno pobijedio konzervativni kandidat.
A to što lady Ashton nema vanjskopolitičkoga iskustva, Bože moj, pa Browna EU ionako ne zanima!
No, mogla bi barunica i iznenaditi! U tihoj se trgovačkoj diplomaciji već dokazala, ispregovaravši za EU iznimno važan sporazum o slobodnoj trgovini s Korejom, te uspješno dovršivši dugogodišnji “bananski rat” sa zemljama Latinske Amerike.