Haag je samo epizoda

Kakve god bile presude hrvatskim generalima u Haagu, povijest samostalne Hrvatske i Domovinskoga rata pisat će se kao i dosad, kaže povjesničar Ante Nazor. Haaško suđenje na tu povijest može utjecati samo nekim novim izvorima kojima se povjesničari mogu poslužiti. Na žalost, od tog trijeznog i realnog stajališta odudaraju katastrofični scenariji o budućnosti Hrvatske kao države ako presude budu nepovoljne.

Ali što bi se i tada moglo dogoditi? Zar se ovoj zemlji može zbog Haaga dogoditi nešto gore nego što joj se već dogodilo? Zar može biti goreg držanja hrvatskih vlasti od onoga kojemu smo svjedočili posljednje desetljeće, kad su se sramotile pred haaškim tužiteljima i onim moćnicima u Europi i svijetu koji su ih Haagom ucjenjivali?

Neka literarna konstrukcija ne bi mnogo pogriješila kad bi uzrocima i posljedicama povezala optužnice i pritiske iz Haaga s rasprodajom nacionalnih bogatstava. Jedna optužnica ili šokantan zahtjev tužiteljstva – ode strancima jedna velika banka, s drugim pritiskom ode druga, s trećim treća, pa odoše Pliva i TH-T, pa u istom stilu izgubismo Inu, ZERP itd. Sjećate li se kako su Račan i Picula sami sebi tepali govoreći kako je Hrvatska s njihovim dolaskom na vlast postala “miljenik Europe”, još je veći “miljenik” bila sa Sanaderom, a cijelo to vrijeme trajao je udar na Domovinski rat koji je bio i udar na hrvatsku gospodarsku i financijsku suverenost.

U knjizi “Haaška formula” Višnja Starešina uvjerljivo dokazuje da hrvatska politika, diplomacija i obavještajne službe (za razliku od srpskih) u Haagu i oko njega nisu baš ništa učinile da bi zaštitile nevinost Hrvatske i njezinih generala. Umjesto da se bori za interes i dostojanstvo svoje zemlje, hrvatska politička elita marljivo je njegovala pasivnost i potpunu podložnost Carli del Ponte i drugima koji su je Haagom ucjenjivali.

Domovinski rat postao joj je teret zato što nije baštinila baš ništa od hrabrosti, odlučnosti i spremnosti na žrtvovanje iz obrane od agresije. Dapače, ta je elita dala sve od sebe u lovu na bjegunca Gotovinu, a u ocrnjivanju generala koristila se i senzacionalnim presudama protiv njega u Francuskoj koje su tjednima odjekivale u medijima premda se pokazalo da su utemeljene na krivotvorinama. Ako je, dakle, Haag poslužio kao zastor iza kojeg su rasprodavana nacionalna bogatstva i ako je, zahvaljujući i njemu, Hrvatska postala kolonija, a njezina politička elita namjesnik Bruxellesa i drugih središta moći – što se još strašnije može dogoditi ovoj zemlji budu li drastične presude generalima?

Što se može dogoditi državi čije su vlasti ionako omogućile da joj se i dosad događa najgore te u tome ropski sudjelovale!? Jednom sam napisao tekst s naslovom “Gotovina nije naša sudbina”, u kojem sam bezrezervno bio na strani generala, ali su me zbog stava iz naslova veliki domoljubi “ekskomunicirali”. Koliko god su njegove zasluge goleme a njegova nevinost očita, i sada taj stav ponavljam – kakva god bila presuda, Hrvatska se, za razliku od svojih političara, ima uzdati u svoju nacionalnu trajnost i njome uzvraćati na međunarodne nepravde i interesne smicalice europskih i svjetskih moćnika. Haag treba poimati kao epizodu, a ne kao “glavnu radnju” hrvatske državne epopeje.

U takvom uzdanju nema “zločinačkog pothvata”, “diobe krivnje”, “sukoba balkanskih divljaka”...

Napadnuti smo, herojski smo se branili i obranili i sami kažnjavali zločinstva hrvatskih vojnika. Ako blistava obrana hrvatskih generala temeljena na toj istini ne bude dovoljna za pravednu presudu, Hrvatska će i to preživjeti s moralom i dostojanstvom iz obrane zemlje koja je za neke sama po sebi razlog zbog kojeg Hrvatska mora biti kriva.