Hadezeovci okužili glazbeni hram silnim laganjem o vjernosti Tuđmanu

Posebne uspomene vežu me uz dvoranu Lisinski. Prvi sam put u nju ušao kao srednjoškolac, još nenaviknut na veliki grad. Mislim da sam na koncert otišao potpuno sam, ali svo pamćenje zapravo se poput vatrene kugle zbilo u onih četrdesetak minuta glazbe.

Na programu je bila skladba s najizlizanije gramofonske ploče iz moje male dječačke kolekcije. Svi ste već negdje čuli taj početak, kao da vam na vratima zvoni čitav orkestar: tri put kratko, a onda jedan put dugo, intenzivno kako zvoni onaj tko se nema namjeru maknuti dok ne otvorite. U školi su nas učili da tako na vrata lupa sudbina i da se simfonija koja tako počinje zove još i sudbinska - Beethovenova Peta!

Taj jedan jedini motiv raščupanog Ludwiga zaštitni je znak prepoznavanja čitave klasične glazbe. Zbog svoje dramatičnosti i težine taj signal dobro ide i uz hrvatski izraz ozbiljna glazba. Nije to baš sretan naziv za čitavu glazbenu umjetnost zato što ga ljudi shvaćaju doslovno. Čak i sami glazbenici nekad počnu sasvim suvišno objašnjavati da i klasična glazba može biti zabavna, a da vrlo ozbiljnih pjesama ima i u onome što se naziva zabavnom glazbom. Pa naravno da ima!

Onaj tko je klasičnu glazbu nazvao ozbiljnom mislio je na ozbiljnost forme, zanata i umijeća potrebnog da se tom vrstom glazbe ovlada. Evo vam primjer. Rock glazba također ima jedan globalno prepoznatljiv i popularan motiv koji bez muke nauči svirati svaki mulac, govorim iz osobnog iskustva, čim se prihvati gitare. To je početak pjesme “Smoke On the Water”.

Glazba ozbiljna kao život

Većina onih koji mogu otpjevati Beethovenovo TA-TA-TA-TAAAAAAA nema pojma kako se skladba nastavlja. Isto tako samo oni nadareniji i uporniji nauče čitav antologijski hit grupe Deep Purple. Ali, nakon početnog motiva Beethovenove Pete simfonije slijede četiri po svom karakteru titanska stavka obilježena s još barem sedam snažnih i moćnih glazbenih tema koje se onda međusobno prepliću, prepiru i na kraju složno, u trijumfalnom finalu svjedoče o važnosti, vrijednosti i veličini života. Da bi se uživo odsvirala ta glazba potreban je čitav orkestar nadarenih, školovanih i virtuozno uvježbanih muzičara, uključujući i dirigenta koji sve te specijaliste i sve te pojedince potpuno različitih temperamenata i karaktera mora spojiti u jedan ansambl koji će disati kao jedan. Eto, na ozbiljnost tog posla i toliko kompleksne umjetničke forme odnosi se izraz ozbiljna glazba. Što je “Smoke on the Water” u odnosu na Petu simfoniju? Ta usporedba ne bi trebala nikoga vrijeđati. Naziv ozbiljna glazba ne izražava ničiji subjektivan estetski ili vrijednosni sud nego prostu tehničku činjenicu o različitim sastavnicama kulture i civilizacije kojoj pripadamo. I koja intelektualno i duhovno neusmnjivo nazaduje. I to ubrzano.

U to sam se ponovno uvjerio slušajući Jadranku Kosor kako prošle nedjelje govori da je uz Lisinski vežu posebne uspomene. Njezin dan koji se pamti bio je dan kada ju je Franjo Tuđman na jednom od stranačkih sabora učinio potpredsjednicom HDZ-a.

Ja sam na svom prvom dolasku u Lisinski naletio na Zagrebačku filharmoniju, Lovru von Matačića i Beethovenovu Petu. Nikada neću zaboraviti električni šok od čudesnosti tog zvuka proizvedenog bez ikakvih električnih pojačala koji se silno razlikovao od onog što sam do tada slušao iz gramofonskih zvučnika. To je bio pravi početak mog života s glazbom, glazbom ozbiljnom, velikom i divnom koliko je ozbiljan, velik i divan i sam život i naše postojanje na ovoj uzdrhtaloj planetici.

A imam i ja sjećanje na Franju Tuđmana iz Lisinskog. Bilo je to dan ili dva nakon međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. Zaboravio sam dirigenta, ali nikada neću zaboraviti kako je uz Zagrebačku filharmoniju te večeri naročito uzvišeno zvučao Beethovenov carski Peti koncert za klavir i orkestar, zato što ga je tako gospodski i plemenito svirao Aldo Ciccolini. U tom ozračju, na taj način proslavljajući hrvatsku nezavisnost, te u društvu s talijanskim predsjednikom Cossigom, čiji je dolazak bio velika prijateljska gesta, Franjo Tuđman mi je te večeri u Lisinskom više nego ikada prije ili kasnije sličio velikom državniku.

Prije zore zatajio Tuđmana

Utoliko više imao sam dojam da je glazbeni hram prošle nedjelje okužen i onim bezočnim laganjem svakog hadezeovca koji je zinuo o trajnoj, nikada prekidanoj vjernosti Tuđmanu, od Jadranke Kosor do Tomislava Karamarka. Uostalom, nije još ni svanulo a novi je predsjednik HDZ-a ponovno zatajio Tuđmana tako što ga nije više ni spomenuo u svom pobjedničkom unaprijed napisanom govoru.

Srećom, Lisinski se ovih dana dobro provjetrava od bijede politike i političara. Već u četvrtak tamo je odjekivala Beethovenova Deveta, u izvedbi Simfonijskog orkestra i Zbora HRT-a, Goranovaca, ponajboljih hrvatskih vokalnih solista i maestra Pavla Dešpalja. Večer kasnije zasvirala je i Filharmonija. A u ponedjeljak, 28. svibnja, u goste Zagrebačkoj filharmoniji, koja je prije tjedan dana dobila ovacije u Beogradu, dolazi izvrstan orkestar Beogradske filharmonije sa svojim kineskim šefom dirigentom Muhajem Tangom. To finale prve sezone regionalnog interfilharmonijskog ciklusa “Točka-tačka-pika” dolazi baš u pravom trenutku da univerzalnim jezikom glazbene kulture obriše sve ono što u svojim pohodima na vlast neodmjereno i neodgovorno izgovore političari.
I zato dođite u Lisinski. Malčice i zbog politike, ali u prvom redu zbog glazbe, legendarnog Trećeg klavirskog koncerta Sergeja Rahmanjinova i uznosite Pete simfonije Čajkovskog. Savršen je to program i za prvi dolazak u Lisinski i za stvaranje novih posebnih veza i uspomena.