Ovo je medijska hajka”, ljute se Bad Blue Boysi. “Ovo je pravi medijski linč”, jeca majka 15-godišnjaka koja laže školi da joj je sin bolestan, a on je završio u pritvoru jer je sudjelovao u tragičnom događaju u zagrebačkom parku Ribnjaku gdje je ubijen 18-godišnjak.
“Mediji su krivi za nastalu situaciju” ili “Novinari su pogrešno razumjeli i prenijeli moje riječi”, zbore političari. “Mediji su nanijeli veliku štetu”, nešto su blaži oni koji imaju manju moć.
Takvih i sličnih optužbi na račun novinara čuli smo tisuće puta. Koliko smo se samo psovki naslušali? Krivi smo kad političaru izleti njegovo vlastito mišljenje, kada sportaš tresne glupost, kada gradonačelnik psuje, kada liječniku umre pacijent, kada odvjetnik izgubi parnicu, kada zvijezdama propadaju brakovi, kada mutikaša izgubi milijune, kada se djeca napiju i potuku...
“Smrt novinarima!” E, to je već novost, barem kod nas. Na nekoliko su fasada u Zagrebu osvanuli baš takvi grafiti. Već dan poslije napadnut je kolega s HTV-a i polomljena mu je kamera. I što sada? Kako bi se novinari trebali odnositi prema toj poruci? Ignorirati je ili se bojati?
Prije jako puno godina jedan je političar u tadašnjoj Jugoslaviji uzviknuo “Zaustavite Reuter!” (danas je Reuters, svjetska novinska agencija) ne bi li spriječio da loša vijest prodre u javnost. (Autorstvo te vrlo citirane zapovijedi pripisuje se mnogim političkim moćnicima, najvjerojatnije ju je izgovorio Xhavid Nimani, ali ako netko od iskusnijih to zna točno, molim da mi javi.)
Reuters, ni tada ni ikad poslije, nije bio zaustavljen. Molim stoga mlade “buntovnike bez razloga” da uopće ne šaraju po lijepim fasadama, postoje mjesta za ispisivanje pametnih i duhovitih grafita, a ispisujući prijetnje novinarima, bez veze troše boju, bacaju novac... Novinari ionako neće prestati pisati o onome što su vidjeli ili čuli i provjerili.
I dok su “medijska hajka”, “medijski linč”... optužbe, “Smrt novinarima!” je prijetnja na koju se ipak ne bi trebalo oglušiti. Više bi joj pozornosti trebali posvetiti svi drugi, a najmanje novinari. Vjerujem da oni “po službenoj dužnosti” to već čine, no oči bi trebali otvoriti i oni koji se zasad ponašaju kao, kako bi Zagorka rekla, nevina u ludnici.
Cijeli je lanac odgovornih zašto se mladi organiziraju u sumnjive skupine, zašto se tuku i ubijaju, zašto prebrzim autima gaze sugrađane... Ovaj lanac ima početnu kariku – roditelje, i posljednju – novinare. Novinari se bave posljedicama, a na roditeljima je da razmisle o uzrocima.