HDZ bez despota

Ako je Sanader kriv za sve, tko je kriv za Sanadera? – pita jedan lijevi komentator. I odgovara: krivi su, među ostalim, “ugledni (i manje ugledni) lijevi i liberalni kolumnisti”, koji su i u naslovima svojih tekstova isticali kako će glasovati za HDZ. I dok su ga godinama kovali u zvijezde, gdje god je mogao, despot iz Banskih dvora preko glavnih je urednika i vlasnika medija, s manje ili više uspjeha, desne novinare nastojao utišati ili ukloniti.

Sada kada se piše kako se u vrhu HDZ-a svrstavaju oko ovoga ili onoga kandidata koji bi zamijenio Jadranku Kosor, dojučerašnji Sanaderovi lijevo-liberalni slavitelji, koji ga u posljednje vrijeme ocrnjuju više nego itko, opet kroje ideološko ruho za HDZ-ovo vodstvo. Ta stranka, kako pišu, nema rezervnu opciju za vođu, “osim da skrene udesno”.

Gdje im je logika? Ako su sami stvarali ljevičara Sanadera, a sada ga kriminaliziraju, nije li i to razlog da HDZ “skrene udesno”. Skrenuti i treba. Naravno, ljevičari i liberali to skretanje uvijek prokazuju kao mračnjaštvo da bi zaplašili javnost. Sanader je iznevjerio konzervativne vrijednosti i nacionalne interese. Vodstvo HDZ-a koje bi se vratilo tim vrijednostima i interesima – vratilo bi se izvornoj politici najjače hrvatske stranke. Na crti te politike stranački su izbori nužni, oni ne moraju značiti rušenje Jadranke Kosor, ali bi morali biti suprotni načinu na koji je ona nametnuta.

Vodstvo bi HDZ-a trebalo procijeniti pravo vrijeme za izbor novoga predsjednika i drugih članova vodstva stranke i omogućiti svakome da bez posljedica istakne kandidaturu te svojim programom pridobiva članstvo, kako se to radi svuda u demokratskom svijetu. HDZ-u ne treba više vođa kojemu se skandira, koji poslije izbora postaje strah i trepet, kojega se svi boje pa mu titraju da bi sačuvali svoju stražnjicu i koji zapravo baštini nepovredivost Tita i Pavelića.

Ako Šeks ili tko drugi utire put za još jednog despota na čelu stranke, ili bude li se Jadranka Kosor svim silama nastojala održati kao despot, autokratizam, strahovi, kukavstva, zakulisnost, hinjena poslušnost i potiskivane strasti i ambicije, dodvoravanja, denuncijacije, spletkarenja i sav drugi jad koji se stvara oko totalitarnog vođe i u bitki za takva vođu činit će HDZ sve slabijim.

Ne bi bila tragedija ako u normalnoj utakmici u HDZ-u otpadnu i Jadranka Kosor, i Šeks, i Hebrang, i Kalmeta, i Šuker..., kao što ne bi bila nesreća da netko od njih u takvoj utakmici zauzme čelo stranke. Ali može li se takva utakmica u HDZ-u dogoditi? Nema li u njegovu vrhu previše moćnih ljudi koji tu stranku smatraju svojim vlasništvom, a sebe nepovredivim vlasnikom?

Premda je padom ugleda platio svoju silnu, katkad ponižavajuću odanost Sanaderu, Hebrang je u posljednje vrijeme pokazao za mnoge neočekivane kvalitete razumnog, svidljivog i snošljivog političara. Ne bi li od njega moglo početi unutarnje oslobađanje HDZ-a od kukavnoga traženja novoga diktatora kojega će Božo Biškupić svaki dan pedeset puta slikati i kojemu će ostali iz vrha HDZ-a svaki dan predavati štafetu svoje privrženosti?

Ako demokracija i nije najsavršeniji, ali je i najmanje loš sustav, njegovu se testu HDZ mora podvrgnuti. Nema političkog novinara koji nije odao priznanje Šeksovu lukavstvu, ali kakva je korist od lukavstva kojemu je očuvanje političke moći isključiv cilj? Vjerujem da bi i Šeks to lukavstvo mogao uporabiti za demokratizaciju HDZ-a, kako god u njoj prošao. Stoga bi, u prvom redu radi interesa Hrvatske, bilo dobro da vodstvo HDZ-a pripremi i održi stranačke izbore, makar stranka “skrenula udesno” i tako razočarala lijeve i liberalne komentatore najzaslužnije za teror despota Sanadera.