HDZ – sam svoj majstor

Prije DORH-ove istrage HDZ-a i blokade stranačke imovine izgledalo je da HDZ i SDP, sa svojim partnerima, imaju podjednake šanse za izbornu pobjedu. Poslije blokade HDZ-ove imovine te nakon izbora moglo bi se dogoditi da nekadašnja politička ravnoteža nestane, pa čak i da nestane HDZ, a ostane samo SDP. Dogodi li se da se HDZ ospe ili raspe, bio bi to svojevrsni apsurd – nestala bi stranka koja je stvorila Hrvatsku! A ostala bi stranka čiji su prethodnici bili protiv njezina stvaranja (kada se glasovalo o hrvatskoj neovisnosti, izašli su iz Sabora)!

Da nije bilo Hrvatske demokratske zajednice, ne bi bilo ni Hrvatske. Da nije bilo njezina osnivača dr. Franje Tuđmana, ta stranka vjerojatno nikada ne bi prerasla u hrvatski pokret otpora velikosrpskoj agresiji, a potom i u pokret za stvaranje hrvatske države. Ideju njezine mogućnosti Tuđman je imao još u vrijeme kada je se mnogi nisu usudili niti zamisliti.

Čak i onda kada je Jugoslavija počela pucati po šavovima, ostali hrvatski stranački lideri nisu Hrvatsku mogli zamisliti izvan Jugoslavije. Najviši stupanj njezine samostalnosti bila im jugoslavenska konfederacija. Hrvatska kao država nije im bila ni u peti.

HDZ je stvorio državu i od te zasluge godinama dobro živio. Stranka je bila rentijer te zasluge. Narodu je godinama bilo važnije da napokon ima svoju državu unatoč svim njezinim manjkavostima, glupostima i manama. Pa i kriminalnoj privatizaciji i pretvorbi. Tome ozakonjenome lopovluku nisu odoljele mnoge Hrvatine, i u ‘adezeu i izvan njega. Dojam je bio da su se neki trsili i zalagali za samostalnu Hrvatsku da bi je lakše pljačkali. Takvi su Hrvatsku doista voljeli na poseban način, kao što mesar voli svinju gledajući koliko od nje može dobiti slanine, šunki, kobasica... Ti su veliki Hrvati doslovce shvatili Tuđmanov ushićeni uzvik kada je priznata Hrvatska, njegovo: “Imamo Hrvatsku!” I ujagmili su je kao plijen. No te su Hrvatine zaboravili da je prvi hrvatski predsjednik rekao i: “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!”

Da je briga za Hrvatsku samo fol, najzornijim će postati nakon kraha (ne)prosvijećenoga apsolutizma Ive Sanadera. Ako se do tada državu tretiralo kao svinju, za njegove svevlasti državu se smatralo samoposlugom u kojoj se uzima što se hoće, a ništa ne plaća. Stranačka garnitura koja je s njim bila u to vrijeme zato danas plaća ceh. Stranački crni fondovi iz Sanaderova vremena ostavili su svoj crni trag u HDZ-u. Predsjednica stranke i premijerka države Jadranka Kosor, pod teretom službenih sumnji, fatalistički pomirljivo spominje čak i mogućnost “povratka u barake”! Samo, tko će je tamo slijediti? Jer, kao što je nedavno i sama na jednom stranačkom skupu pjevušila: “Svijet voli pobjednike.” A ona u svemu ovome sigurno nije pobjednik. Možda je i mogla biti da je, nakon što je “dragi Ivo” otišao iz stranke, u stranci počistila svu stranačku nečist. Da je to učinila, legitimirala bi se kao liderica kojoj je borba protiv korupcije načelni stav, a ne od zadatak koji je od nje iznudio EU. Jadranka Kosor će, prođe li HDZ izbore k’o bos po trnju, u stranci teško sačuvati vlast. Neki HDZ-u predviđaju ne samo raskol nego i rasulo. U najboljem, stranački raskol. Pa se glede toga kao na mogućega stranačkog suparnika HDZ-ove predsjednice već i tipuje na ministra Tomislava Karamarka.

Jer da je on, naspram Jadranke Kosor, “izvorni hadezeovac“, koji da stranci može vratiti nekadašnji nacionalni naboj. Teško je vjerovati u takvu mogućnost s obzirom na to da je HDZ i naciju i državu doveo do očaja. Bude li HDZ na izborima hametice poražen, bit će to ne samo izborni poraz nego i poraz iluzije o HDZ-u kao “čuvaru hrvatske države”. Od prodaje te iluzije poslijetuđmanovsko je stranačko vodstvo godinama sjajno živjelo. Kukuriku koalicija predvođena SDP-om nije ništa spram izbora ni morala činiti. HDZ je za koaliciju sve sam učinio.