Hrvatska demokratska zajednica ostvarila je sasvim solidan rezultat u drugom krugu lokalnih izbora, iako je konačni rezultat znatno slabiji od onoga kojem su se u vrhu stranke, nakon prvog kruga izbora, nadali. Može li se okarakterizirati kao pobjeda, prilično je nebitno.
Lokalni izbori ionako su takvi da svaka stranka rezultate mjeri vlastitim metrom, no smatrali sebe pobjednicima ili gubitnicima, HDZ-ovci iz ovakva ishoda mogu izvući ozbiljne pouke. Osokoljen uspjehom na izborima za Europarlament, HDZ je na lokalne izbore izašao s generalnom strategijom okrupnjivanja desnice. Ta strategija bila je produkt jednostavne matematičke računice.
Godinama su glasovi krajnje desnice propadali zbog razjedinjenosti koja je postojala među tim, uglavnom marginalnim, strankama. Karamarko i njegovi suradnici taj su birački potencijal odlučili iskoristiti, što je samo po sebi bila legitimna strategija, ali uz jedan veliki uvjet. Da bi efekt konsolidacije desnice bio relevantan, nužno je pritom bilo spriječiti veću mobilizaciju lijevih birača, odnosno stvoriti uvjete za nisku izlaznost, koja bi odgovarala dobro organiziranom i motiviranom desnom biračkom tijelu.
Upravo se to dogodilo na izborima za Europarlament, no od onda su se okolnosti znatno promijenile. Kao što je dobro primijetio Žarko Puhovski, ideološke strasti uzburkane su nizom građanskih inicijativa, od organizirana otpora uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, preko aktivnosti braniteljskih udruga koje su se protivile uvođenju ćirilice u Vukovaru, do referenduma za donošenje ustavne definicije braka. Neke od tih inicijativa HDZ je tek indirektno podržavao, neke – poput one u Vukovaru – orkestrirao, no zajednički efekt bio im je da su rezultirale većom mobilizacijom lijevo orijentiranih birača.
Da je strategija bila kriva, svjedoče i porazi HDZ-a u brojnim mjestima u kojima je kampanja bazirana na ideološkim motivima, poput Vukovara i Siska. Dok je u Sisku porazu dugogodišnjega gradonačelnika Dinka Pintarića kumovalo akumulirano nezadovoljstvo njegovom desetogodišnjom vladavinom, u Vukovaru je od starta bilo jasno da će radikalno zaoštravanje međunacionalnih odnosa u gradu rezultirati mobilizacijom srpskih birača, a to pak pobjedom SDP-ova kandidata Željka Sabe. Žalosno je da je i nakon izbornog poraza HDZ-ov kandidat Ivan Penava nastavio sličnu retoriku proglašavajući sebe i svoje koalicijske partnere “hrvatskim blokom”, što bi valjda trebalo značiti da su Sabo i SDP antihrvatska opcija. Takvim istupima izbori se ne mogu dobiti, čak i na osjetljivim područjima poput vukovarskog.
Dapače, ako im treba putokaz za buduće izborne pobjede, u HDZ-u bi, koliko god to bizarno zvučalo, trebali pogledati prema Splitu. Tamo je njihov kandidat Vjeko Ivanišević utrku za fotelju splitskog gradonačelnika izgubio za, gotovo beznačajnih, 600 glasova. Jasno je da je mogao i pobijediti, što je zapravo izvanredan uspjeh s obzirom na to da je na tu poziciju imenovan tek prije nešto više od četiri mjeseca. I tada nije imenovan konsenzusom, nego su pojedine frakcije unutar stranke zagovarale da se kandidira bivša Kerumova zamjenica Anđelka Visković ili patolog Šimun Anđelinović. Treba napomenuti da je HDZ-ova splitska organizacija bila u raspadu, oslabljena odlaskom više poznatih članova kao što je Sanja Bilač, ali i višegodišnjom politikom javnog ili potajnog koaliranja sa Željkom Kerumom. U takvim okolnostima Ivanišević je uz podršku široke desne koalicije za dlaku izgubio, no radikalna retorika viđena u drugim sredinama prilično se razvodnila pod Ivaniševićevim profilom, staloženog i umjerenog čovjeka s bogatom stručnom biografijom.
Takav Ivanišević – pokazuju to rezultati – u stanju je privući i znatan broj neodlučnih birača centra, što je preduvjet pobjedi na općim izborima. Iz tog primjera poruka se nameće sama od sebe. HDZ-u su potrebni birači krajnje desnice, ali ne i njezina retorika.