Hektorović je za garažu ispod HNK

Da se danas sretnu Hektorovićev ribar Paskoj iz 16. st. i naša suvremenica, zagrebačka povjesničarka umjetnosti (u daljem tekstu: PU), dvoje zanesenjaka hrvatskom baštinom uopće se ne bi razumjelo. Ne zbog razlika u jeziku, nego zbog razlika u poimanju predmeta obožavanja – baštine. Bistri Paskoj, naime, nikako ne bi mogao shvatiti zašto se gospođa PU žestoko opire gradnji garaže ispod zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.

Izvikuje oduševljeni Paskoj: “Nut, reče, kako je bašćina lipa saj! / Nut oni lipi sâd, nut tarsja onoga! / Da bi mi ovi sad gospodara od toga, / Platil bih što godi, aj Pasko nebore, / Veće ner tkogodi verovati more...”

Viče uzrujana PU: “Baština se ne upotrebljava, baštini treba služiti! Baštinu trebamo prenijeti idućim generacijama i, ako je moguće, poboljšanu i obnovljenu. A gradnja garaže napad je na nedodirljivu zelenu potkovu!”

Naš je Paško zadivljen baštinom, mladim nasadima, vinogradima. Kud god da pogleda, svud ljepota. Njegov se doživljaj tu još donekle podudara s doživljajem PU jer i ona je zatravljena “nedodirljivom zelenom potkovom”. U svemu ostalome on se od nje razlikuje kao nebo od zemlje. Dok bi se Paskoj rado vidio u ulozi gospodara koji se baštinom koristi, za što je spreman dati sve što ima, PU bi nas htjela uvjeriti da se baština ne samo ne smije upotrebljavati nego da joj se mora služiti. Ribar bi na svojoj baštini radio, smišljao, stjecao i tako se oduživao precima, a zaduživao potomke, dok bi se PU nad svojom baštinom klanjala kao nad balzamiranim truplom. Za Paskoja je baština živa zbilja koja služi čovjeku, a za PU neka vrsta zatvora za potencijalno opasne baštinike.

Zašto se ne bi gradila garaža ispod HNK? Zašto se oni koji dolaze u kazalište ili u središte grada, a ne stanuju u Gornjem gradu, ne bi do cilja mogli dovesti svojim vozilima? Kad je HNK 1895. podignut, publika se do njegova glavnog ulaza dovozila kočijama. Zašto se sad u njegovu podzemnu garažu ne bi mogla dovesti automobilima? Onako kako je to moguće u gotovo svim starim srednjoeuropskim gradovima koji i te kako drže do svoje baštine, primjerice u nama bliskom Grazu, gdje se ispod blizanca našega HNK prostire golema garaža (u kojoj sam i sam često sa zadovoljstvom parkirao). Zašto, uostalom, automobili ne bi dobili mjesto u podzemlju, a pješaci slobodnu šetnicu na Lenucijevoj potkovici u nadzemlju?

Sve što je čovjek stvorio (pa i baštinu), stvorio je da služi njemu. To načelo vrijedi u svim demokratskim društvima. U totalitarnima, naravno, ne. U njima je čovjek mrav, a vlast (njezine ustanove, građevine, baština i potkove) golem nedodirljivi slon. Trag toga slona vidi se i na kazališnome trgu u Zagrebu, ali ne u namjeri da se pod njim napravi garaža, nego u njegovu imenu – Trg maršala Tita. Je li možda to baština kojoj smo dužni služiti? Da se Hektorović može izjasniti o HNK s nevidljivom garažom, uvjeren sam da bi podržao svoga Paška i rekao: “Bašćinu gledajuć, oh koli lipa je!”