Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego i po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda – i po cijenu života... piše u tekstu Rudija Tomića kojim je internetski portal Ljubuški-online ove godine obilježio 10. travnja. A taj datum, piše Ljubušak Tomić iz Toronta, “nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti... Nema čovjeka na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.”
Međutim, kada netko u istoj rečenici spomene Ljubuški i fašiste, ekipa s Ljubuškog-online odmah se uvrijedi, jer ustaše, naravno, nisu bili fašisti. “NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret”, poučava Tomić iz Toronta. Ruku na srce, spominje i ustaške zločine, evo kako: “Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj”.
Ima još takvih kolumnista na Ljubuškom-online, ali Tomić, Rudi Tomić je naročito opasan i zao. Što drugo misliti o čovjeku koji u tekstu pod naslovom “Hrvatski narod je – hipnotiziran!” (a hipnotizirala ga je nenarodna pedersko-komunistička vlast u Hrvatskoj), nepismeno ali jasno zaključuje: “Stoga nije isključivo, da se u hipnotiziranom hrvatskom narodu ‘probudi’ nekoliko Breivika”. Nažalost, iz tona članka nema dvojbe: autor na mogućnost pojave hrvatskih breivika ne upozorava, on ih priziva.
Što je to novo? Nažalost, ništa. Ovakve teze stekle su pravo građanstva i u samoj Republici Hrvatskoj. Njima vrvi prostor širom otvoren anonimnim komentarima na gotovo svim hrvatskim news-portalima, a nađe ih se i kod autora koji su po broju čitatelja i gledatelja daleko relevantniji od kolumnista Ljubuškog-online.
Film Titove unuke Svetlane
Oholo je, bahato, a novinarski i neprofesionalno iz lijepo rashlađene zagrebačke redakcije popovati i lijepiti etikete ljudima koje nisi čuo ni vidio. Ali, upravo tome i služe internetski portali gradova da bi ih ljudi izdaleka i bez putovanja posjećivali. No, problem je u tome što se fašizam s interneta kad-tad prelije u stvarni svijet, kao što je neki dan rezultirao mlaćenjem Štefice Galić na ljubuškim ulicama. Osim počiniteljice koja je, čini se, imala moralnu podršku skupine muških kukaveti, izravnu odgovornost za taj čin nasilja snosi portal Ljubuški-online koji je danima služio kao oglasna ploča za hajku na Šteficu Galić, njezino troje djece i njenog mrtvog muža.
Nemir među Ljubušacima, u čijem se poticanju naročito isticao spomenuti portal u sprezi s čitavom lepezom takozvanih udruga proizašlih iz rata, nastao je nakon najave premijere dokumentarnog filma Titove unuke Svetlane Broz “Neđo od Ljubuškog”.
Neđo Galić, izdajnik ili čovjek?
Film je posvećen Nedjeljku Galiću i predstavlja ga kao čovjeka koji je 1993. učinio ono što drugi Ljubušaci nisu: zauzimao se za svoje sugrađane muslimane kad ih je tadašnja vlast Bobanove Herceg-Bosne krenula hapsiti, odvoditi u logore i protjerivati. Pročitajte još jednom što Ljubuški-online piše o značenju 10. travnja pa će vam biti savršeno jasno zašto neki ljudi i Nedjeljka Galića smatraju izdajnikom, a ne junakom ili barem primjerom ljudskosti kakvim ga predstavlja spomenuti film. Neđo je rođen u hrvatskoj obitelji, ali po opredjeljenju i životu bio je komunist i Jugoslaven i kad je prvi put kod svetog Ante u Humcu vidio hrvatsku zastavu i čuo hrvatsku himnu rekao je da to neće na dobro izaći. Kao što i nije, osim za one online-Ljubušake koji tvrde da bi svi Muslimani iz Ljubuškog, trebali podići spomenik Mati Bobanu zato što su uopće živi i još im je dopušteno da se vrate. Zašto se to i mene u Zagrebu toliko tiče? Zato što mi je mučno kad se ljude progoni i tuče zbog zastave, a pogotovo u ime moje zastave i himne. A Hercegovinu zbog sasvim osobnih razloga toliko volim da ću ustrajati i u ludoj nadi da pravi Ljubušaci neće na sve ovo šutjeti kao 1993. i da će biti uz Šteficu, kad već nisu bili uz Neđu.