Hladni rat za naftu

Tržište nafte jedno je od najosjetljivijih globalnih tržišta. Dovoljna je i naznaka povećane napetosti da cijene odu u nebo. Vjerojatno smo ponovno pred razdobljem u kojem ćemo zbog političkih napetosti i neriješenih problema opet biti svjedocima (i žrtvama) viših cijena nafte. U vrlo kratkom roku sa sadašnjih stotinjak dolara one bi mogle narasti na 120, pa čak i 150 dolara, a ako kriza potraje, nije isključen ni daljnji rast.

U središtu krize je Iran i njegov nuklearni program. Ovoga puta SAD, Japan i EU složno su nametnuli sankcije na uvoz iranske nafte ne bi li Teheran prisilili da otkrije karte i zaista pokaže sve što ima i što radi na tom planu.

Inspektori su jučer stigli u Teheran i krenuli na teren, no mislim da se tu nema što puno očekivati jer ni dosadašnje inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju zapravo nisu uspjele učiniti ništa konkretno.

I dok su inspektori kretali prema nuklearnom postrojenju, parlament u Teheranu glasao je o tome da zabrani sav izvoz nafte u Europu, što bi trebala biti nekakva kontramjera odluci Bruxellesa. Uoči ove debate iranski dužnosnik kazao je da Iranu baš ništa neće naškoditi to što Europa neće kupiti ni barel njihove nafte jer on za svoju dragocjenost ima i druge kupce, koji jedva čekaju da se dočepaju dodatnih barela. A upravo opskrba naftom jedan je od razloga zbog kojeg Kina u Vijeću sigurnosti tako čvrsto stoji iza svoga stava o sankcijama Iranu.

S druge strane EU, koji je rezolutno uveo sankcije, sigurno računa na SAD. Washington je, naime, u trenutku kada je Japan donio odluku o tome da više od Irana neće uzimati toliko nafte nazvao svog partnera Saudijsku Arabiju i susjedne zemlje da povećaju proizvodnju nafte kako bi Japanu nadoknadili količine koje neće uzeti od Irana. Kako je Europa od Irana do sada nabavljala oko 20 posto svojih potreba za tim energentom, te će količine morati nadoknaditi, a najizglednije je da će to učiniti od velikih proizvođača u Perzijskom zaljevu.

Usto što je i ovo jedan od recepata za povećanje cijene barela, Iran bi i ovdje mogao napraviti dosta nereda jer sva ta nafta mora proći kroz Hormuški tjesnac.

Teheran ga može blokirati i onemogućiti nesmetanu plovidbu, što bi moglo dodati pokoji dolar na cijenu barela. Toga su svjesni SAD, Velika Britanija i Francuska, koji su u Perzijski zaljev već dovukli nekoliko nosača zrakoplova i njihovu prateću ratnu flotu. Uz sve to Pentagon u idućih nekoliko mjeseci tu kani instalirati nekakvu plutajuću vojnu bazu na koju će dovući mornaričke specijalce i naoružanje prikladno za brze akcije.

Iran će na sve to gotovo sigurno reagirati barem nekim opsežnim vojnim vježbama tijekom kojih će pokazati da ima projektile koji mogu gađati sve što je Zapad dovukao u Perzijski zaljev. A kada se u tom području počne stvarati svojevrsna hladnoratovska atmosfera odmjeravanja snaga, zveckanja oružjem, prijetnji i igara koje se u svakom trenutku mogu pretvoriti u sukob, nafta bi doista mogla postati suho zlato.

Ne treba smetnuti s uma ni Siriju (bliskog partnera Irana), koja bi mogla postati zaista gadno poprište, pa ni Palestince koji su ni na nebu ni na zemlji. U Afganistanu je Karzai najavio početak pregovora s talibanima, i to u Saudijskoj Arabiji koja se velikodušno ponudila kao sponzor tih pregovora. Upravo bi to moglo ubrzati povlačenje američke vojske iz te zemlje, što bi oslobodilo prostor da Washington, s puno manje vojnika i žrtava u tom dijelu svijeta, zaista počne štititi svoje primarne nacionalne interese, a to je opskrba dovoljnom količinom nafte po povoljnoj cijeni, što im nije uspjelo u Iraku. U svakom slučaju, igre oko nafte i njene cijene mogle bi ovu ionako jadnu 2012. pretvoriti u zaista naporu i tešku godinu.