Sudeći prema svjedočanstvu vukovarskog heroja Mile Dedakovića Jastreba i njegove supruge Tereze, objavljenom na Braniteljskom portalu, konačno smo dostigli onu razinu kad su i ratne legende jednake pred zakonom, tako da je njega koju mu pruža naš zdravstveni sustav iz dana u dan sve sličnija uvjetima iz vukovarske bolnice 1991. godine.
Kad apstrahirajući ono uzvišeno odgovor potražimo u njegovoj svakodnevici, evo za što se Mile Dedaković zapravo borio: Nema dovoljno gaza pa ih mora iskuhavati i peglati, nema dovoljno trakica za mjerenje šećera, a kad se i Dedakovićeva supruga teško razboljela, nisu mogli za njega dobiti medicinsku skrb, jer su medicinske sestre i liječnici zauzeti, tako da je supruga s teškom upalom pluća brinula o njemu!?
Dedaković spava u fotelji jer zbog poslovnih teškoća u koje je upao zbog zdravstvenog stanja ne može kupiti odgovarajući ležaj, a ne ispunjava ni uvjete za električna invalidska kolica koja mu trebaju jer ga supruga više ne može gurati.
Srame li se državni menadžeri, ma gdje bili i čiji god kadar bili, što vukovarskom heroju država ne da invalidska kolica, dok oni, bez obzira na to jesu li rata vidjeli ili nisu, grabe iz državne blagajne kako bi si nabavili noviji tip službene limuzine koji, prema potrebi, zagrijava njihove pokvarene stražnjice i hladi im invalidne glave.
Pretpostavlja se da je državna administracija birokratski odradila slučaj Mile Dedakovića u skladu sa slovom zakona. Posljedica je da je Dedakovića ovaj put birokratski sustav još jednom “premlatio”, nakon što su ga 1991. u Vojnoj policiji na Lašćinskoj nakon pada Vukovara doslovno tukli državni batinaši.
Nevjerojatno je da se među onima koji su bili prisiljeni odlučiti kako Dedaković nema pravo na više gaza, trakica, kolica... nije našao nitko tko bi se izdigao iznad te birokratske bešćutnosti.
Zar nikoga to nije zaboljelo u toj mjeri da barem pokuša izvijestiti svoga šefa, resornog ili ministra branitelja, predsjednika države kako bi se slučaj vukovarskoga heroja dostojanstveno riješio!? Mora li se baš sve rješavati povlačenjem ponižavajućih privatnih zdravstvenih i životnih okolnosti kroz medije da bi se aktivirala društvena empatija? Zar nam je tako malo stalo do onih koji su nekoć za nas riskirali čitav svoj svijet? Zar je uistinu bilo nužno da mediji do kraja razgolite tu društvenu sramotu koja se još jednom čini vukovarskom heroju? Zar je Dedaković nakon svega što je učinio za nas zaslužio da pred svima nama zavapi, kako nije i kad mu je bilo najteže u Vukovaru: “Toliko sam razočaran u sve, da mi više nije ni do života”.
Konačno, zar nam je “Zapamtite Vukovar” samo pjesnička fraza.
Ministar branitelja i vukovarski gradonačelnik ljudski su očekivano promptno reagirali. Nadajmo se da će tako biti i u Saboru kako Dedaković, “Mladi Jastreb” Branko Borković i drugi vukovarski branitelji ne bi više uporno morali tražiti svoju rehabilitaciju zbog izvješća saborske Komisije za Vukovar koju je 1991. godine potpisao Josip Manolić. U tom izvješću Mile Dedaković i ljudi oko njega, kao i autori “vukovarske optužnice” prikazani su kao ratni profiteri i izdajnici.
Euforija zbog oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču ove je godine u privremeni zaborav bacila tu još neraščišćenu vojno-političku “epizodu” u kojoj su Dedaković i Vukovarci neutemeljeno optuženi. Dedaković, Borković i bračni par Toth oslobođeni su svih optužbi u sudskom postupku, međutim, političku satisfakciju još nisu dobili.
Zar je Saboru tako teško vukovarskim braniteljima reći jedno institucionalno “Oprosti”!?Je li država nakon 21 godinu konačno sazrela da prestane mlatiti Milu Dedakovića?
@ ofaj je napisao/la: da li su suđeni ljudi sa laščinske uključujući nalogodavce _________________________ Ne, nisu. Ni vlas s glave nije im pala, što je i razumljivo, s obzirom da su radili po nalogu s najvišeg mjesta. Jedan od njih je uspješni poslovni čovjek koji je od Dedakovića tražio da ga prestane spominjati u kontekstu premlaćivanja jer da mu to škodi poslu!