Hoće li Hillary vratiti Obamu u Chicago?

Intervencija u Libiji, na žalost, nije moj prvi rat. Naslijedio sam dva. U Iraku povlačimo postrojbe, okončali smo borbene operacije, u Afganistanu počinjemo prijenos vlasti na Afganistance, ali to je desetljeće dug pothvat. A ovo što sada imamo vrlo je konkretna vojna akcija, ograničena trajanja, koju podupire međunarodna zajednica želeći spriječiti humanitarnu katastrofu u Libiji uspostavom zone zabrane letenja kako Gadafi ne bi mogao koristiti svoje oružane snage protiv vlastitog naroda. Bili smo uspješni, spasili smo Benghazi, grad sa 700.000 stanovnika“. Tim je riječima američki predsjednik Obama, napuštajući El Salvador, prije dva dana smirivao Amerikance uvjeravajući ih da on nije ratni predsjednik svojom voljom.

Sudeći po brojnim kritikama, koje poručuju da je Obama u slučaju Libije dokazao kako nije dorastao vođenju vanjske politike te je prerano dobio Nobelovu nagradu za mir, Amerikanci nisu oduševljeni novom vojnom intervencijom, milijunskim troškovima koje ona donosi, ali ni predsjednikovim opravdanjima. Kontradiktorne su i izjave Bijele kuće u kojima se naglašava da provođenje rezolucije Vijeća sigurnosti o zoni zabrane letenja ne znači da Washington ima cilj srušiti Gadafija, a pet minuta potom tvrde da libijski vođa više nema moralnog prava da bude čelnik i kako mora odstupiti.

Onda se opet oglasi Obama govoreći da SAD ima široki spektar političkih opcija koje mogu osigurati da Gadafi ne zaustavlja želje libijskog naroda, ali kako to ne znači da će one biti ostvarene samo vojnim sredstvima. Oporbeni republikanci predbacuju Obami da je predugo čekao s napadima na Gadafija, a senator McCain podsjeća javnost da je tijekom predsjedničke utrke koju je izgubio od “mirotvorca“ Baracka upozoravao kako je Americi potreban lider i za rješavanje vanjskopolitičkih problema, a ne isključivo za reformu zdravstva. Republikanci “podučavaju“ Obamu da bi zabrana zone letenja bila dovoljna akcija za rušenje Gadafija da se na vrijeme reagiralo i krenulo u napad na Libiju prije nekoliko tjedana.

Mnoge su razočarale i predsjednikove izjave kako je naučio u isto vrijeme biti zapovjednikom oružanih snaga i onaj koji promovira mir jer, smatraju, uz humanitarni angažman u Libiji trebao bi imati i dovoljno empatije za kršenja ljudskih prava i sloboda u državama poput zapadnog Sudana. Bush je bez odobrenja Vijeća sigurnosti krenuo u Irak i to mu se računa kao jedna od najvećih predsjedničkih pogrešaka, ali republikanci tvrde da je za nacionalne interese Amerike zabrinjavajuće i neprihvatljivo da je Obama angažirao američke vojne snage za akciju u Libiji bez formalne suglasnosti Kongresa.

Dok Obama u Ovalnom uredu primjenjuje taktiku “možda hoću, možda neću”, posljednjih se tjedana kompetentnijom pokazala državna tajnica Hillary Clinton za koju kažu da je umorna od stalnog uvjeravanja predsjednika što bi trebao raditi po svijetu da bi Amerika sačuvala ugled. Iako je najavila da odlazi iz politike nakon kraja prvog Obamina mandata, nije mali broj onih koji prepoznaju da je Clinton “namirisala krv nove borbe“ te bi mogla unutar demokratske stranke još jednom tražiti potporu za predsjedničku kandidaturu, a Obamu vratiti u Chicago.