Hollande prvi za novi EU

Nakon francuskih parlamentarnih izbora postaje potpuno jasno da se politička scena u toj zemlji prestrojava i da socijalisti predvođeni predsjednikom Françoisom Hollandeom postaju snažna i ujedinjena politička opcija koja je sposobna privući manje ili više slične ljevičarske stranke pod svoje okrilje, odnosno dobiti ih kao pouzdane partnere. Hollande, koji je već pokazao da je ozbiljan u svojoj namjeri da razbuca stare oblike političkog ponašanja i da svim silama prione na reforme, sada iza sebe ima i moćnu parlamentarnu većinu koja će mu omogućiti da djeluje brže i sveobuhvatnije. Iako predstoji još jedan krug izbora, već sada je potpuno jasno da je francuska ljevica pobrala vrhnje i da više ništa neće biti kao prije.

U cijeloj toj priči Hollande postaje jedan od najjačih igrača na političkoj sceni Europske unije. Stoga je sve jasnije da bi on mogao biti prva lastavica neke pomalo drugačije Europe, i to u trenucima kada je Unija u dubokoj krizi i kada intenzivno traga za novim identitetom. On je već pokazao da je sposoban suprotstaviti se Angeli Merkel i njezinu konceptu divljačke štednje koja je postala sama sebi svrhom.

Uz to i birači iz nekih zemalja koje su uvele mjere štednje okreću ploču i sada su spremni povjerenje ponuditi nekome drugome. Ispitivanja javnog mišljenja u Njemačkoj pokazala su da bi socijalisti vrlo elegantno pobijedili Merkelicu. I u Velikoj Britaniji, samo godinu nakon izbora, birači su u velikom istraživanju pokazali da im se ne sviđa politika premijera Davida Camerona i njegove Konzervativne stranke te sada daju laburistima gotovo 43 posto povjerenja. Da se izbori održavaju sada, laburisti bi lako pobijedili, dobili parlamentarnu većinu i sastavili vladu. Vladajućima nije pomoglo ni to što je ministar financija povukao neke mjere štednje koje su na snagu stupile početkom godine. Katastrofalno je prošla i treća stranka po snazi Liberalni demokrati. Sve to pokazuje da su birači počeli drugačije razmišljati i da više nisu skloni \"rasipati\" glasove, već povjerenje usmjeravaju prema stranci koja je u prošlosti postigla neke jako dobre rezultate ili pak prema nečemu potpuno novome i još neiskušanom.

Francuzi i Britanci, a iduće godine vjerojatno i Nijemci, svakako spadaju u ovu prvu kategoriju zato što još donekle vjeruju u stari politički sustav. No već sljedećeg ponedjeljka ćemo najvjerojatnije svjedočiti najvećem prevratu u europskoj politici u posljednjih dvjestotinjak godina – rezultatima izbora u Grčkoj u kojoj su gnjev i nepovjerenje već toliko nabujali da su birači spremni zagaziti na teritorij još neiskušanoga.

U ovoj je priči zanimljivo i to što bi ultralijeva Syriza odlučujući dodatni postotak glasova mogla dobiti zbog toga što je Bruxelles samo tjedan dana prije izbora u toj zemlji, u kojoj je pobuna protiv mjera štednje dosegla vrhunac, dao 100 milijardi eura također posrnuloj Španjolskoj, i to pod neusporedivo boljim uvjetima od onih pod kojima je novac odobren Grčkoj, Irskoj i Portugalu.

Izjave španjolskog premijera Rajoya koji je dobiveni novac poprilično bahato i bezobzirno prikazao kao veliku političku pobjedu i naglasio da se njegova zemlja ni u čemu ne može uspoređivati s navedene tri zemlje, mogu samo doliti ulje na već podivljalu grčku vatru i prenijeti \"grčki sindrom\" u neke druge zemlje EU koje se teško bore da ostanu iznad površine, pa i u samu Španjolsku u kojoj pobuna protiv političkog establišmenta, nezaposlenosti i rastućeg siromaštva već dulje tinja.

Ako se dogodi ovaj domino efekt, François Hollande bit će vjerojatno jedini jaki europski politički lider kojega bi pobunjena Grčka, ili neka druga članica EU koja se nađe u sličnoj situaciji, mogla poslušati, i to isključivo zbog toga što je našao političke hrabrosti da se suprotstavi Merkelovoj. U tom kontekstu on bi mogao biti i motor koji će pokrenuti preobrazbu cijele EU.