Kada bi dobra ideja bila garancija pokretanja uspješnog biznisa, Sportska televizija nesumnjivo bi bila profitabilna. Ipak, budući da za ustroj uspješnog posla tih razmjera treba i golema količina rada, znanja, povoljno okruženje i znatna količina sreće, HOO-va televizija danas grca u dugovima. U takvoj situaciji kritičara je sve više, pa i onih koji probleme Sportske televizije vide kao moguću platformu za preuzimanje kontrole nad krovnom sportskom institucijom u Republici Hrvatskoj, te stotinama milijuna kuna javnog novca koji se tamo svake godine slijeva. Uime tog primamljivog cilja danas se katastrofalnim proglašava projekt koji je još prije dvije godine sportska javnost gotovo unisono proglasila izvorom budućih prihoda koji bi iz veće medijske prisutnosti sportskih događaja trebali proizići.
Utoliko, poprilično bizarnima čine se optužbe da je u konkretnom slučaju novac potrošen nenamjenski. No da bi taj zaključak mogao biti konačan, građani – čijim se novcem HOO financira – morali bi imati pravo znati kako se on troši. A to trenutačno nije slučaj. Pa kad mediji izvještavaju o tome da glavni tajnik HOO-a ima plaću veću od premijera, birokrati tek nešto manju od ministara, a da se na troškove putovanja troši bogatstvo, iz HOO-a odgovaraju da kao udruga građana nisu dužni izvještavati o svojim financijama. Krivo. U okolnostima aktualne društvene krize, skromnost i racionalnost su vrijednosti koje građani imaju pravo zahtijevati od svih, a naročito od onih koje sami plaćaju. Sportaši bi u tome trebali biti uzor, a ne iznimka.