Hrvate guraju iz BiH

Da bi se dogodio državni udar, ovo mora biti država. To je vjerojatno najbolji sukus cijele situacije u BiH koja je jedino međunarodno priznanje u tragičnoj epizodi posljednjih 20 godina dobila tek za film “Ničija zemlja”. Šaljivu, ali životno surovu istinu s početka teksta izrekao je nitko drugi do Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji i sam priznaje da nije neki osobiti zaljubljenik u ovu državu. No, za razliku od Dodika koji je do sada bezbroj puta iritirao ili možda čak i mazio javnost izjavama da će se Republika Srpska odcijepiti, prijeteći neustavnim metodama i mehanizmima, autori državnoga udara na BiH sada sjede u Sarajevu.

To društvo okupljeno oko vjerojatno jednog od rijetkih skoro doživotnih predsjednika partija na prostorima bivše Jugoslavije, a čelnik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija je to 20 godina, podsjeća na ponašanje Slobodana Miloševića s početka 90-ih. Najprije je Lagumdžija u dva navrata Hrvatima izabrao člana BiH Predsjedništva Željka Komšića. Slijedio je logični nastavak na ovim izborima i trebalo je ionako oslabljenu hrvatsku poziciju još dodatno oslabjeti. Prije svega otimajući hrvatske pozicije u vladama entiteta i države koji drže ključne gospodarske i političke resurse. U međuvremenu je i Središnje izborno povjerenstvo (SIP) reklo stop Lagumdžiji i njegovim pučistima. No, oni su samo odmahnuli rukom i već jučer nastavili donositi odluke u istim parlamentarnim domovima koje je osporio SIP. Ovo “krimopreuzimanje” vlasti neodoljivo podsjeća na sve što je Milošević radio na Kosovu šaljući policajce na cijeli jedan narod, a kasnije nastavio ratovima u Hrvatskoj i BiH. Nekada Beograd, a danas Sarajevo.

Ovaj dio Balkana nikako da sa sebe skine prokletstvo neuvažavanja manjih, sprečavanja majorizacije manjih i malobrojnijih te da nauči da su suživot i snošljivost jedini recepti uspješnoga, dugotrajnog mira. I upravo je najopasnije kada se krijući iza navodne višenacionalnosti jedna stranka navodno građanske opcije počne podjarmljivati najmanje, a u ovom slučaju Hrvate s većinskom potporom Bošnjaka. Lagumdžija Hrvatima određuje koliko im mjesta pripada, iako to Ustav određuje, sebe postavlja na mjesto da odlučuje tko će to biti, a to je suvereno pravo toga naroda. Stoga ne čudi što je i neku večer gostujući na HRT-u “promašio” ime navodnog predsjednika Federacije BiH Budimira nazivajući ga Ante.

A on je Živko, nije Ante. I SIP poruči da Ante – Živko nije zakonito izabran, što znači ni nova Vlada, a Lagumdžija i društvo nastave raditi po svome. Međunarodna zajednica cijelo vrijeme o svemu šuti i to je misterij koji nije jasan nikomu u Bosni i Hercegovini. Navodno pojedine strane administracije, prije svega Amerikanci, dali su mig Lagumdžiji da u Federaciji preuzme sve konce ignorirajući do kraja dva HDZ-a koja su odbacila njihovu “posredničku” ponudu o raspodjeli mjesta u vlasti i bez obzira što je u okviru hrvatskoga naroda čak 90 posto glasovalo za ove dvije stranke. Vodeće hrvatske stranke zbijene na mali manevarski prostor s pravom traže potporu Zagreba, a jučer su jasno i vodeće srpske stranke iz BiH SNSD i SDS poručile da su protiv Lagumdžijina koncepta države. Ne iz osobite ljubavi prema Hrvatima nego čisto iz pragmatičnih razloga jer bi sutra neki drugi Lagumdžija mogao s narodom čiji se udjel u stanovništvu približava 50% mogao i Srbima birati predstavnike u vlasti.

I to je ona karika koja nedostaje u lancu da bi stranci u BiH shvatili bit funkcioniranja ove zemlje. Tri naroda nisu neprijatelji jedni drugima, ali ih se ozbiljno konfrontira kada se pojave ustavolomci poput Lagumdžije, koji puzajućim državnim udarom udara protiv većinske hrvatske političke volje. Uz uprte oči prema Zagrebu i “savezništvo” sa Srbima, Hrvatima preostaje još jedan potez koji su najavili – Hrvatski narodni sabor. Za nadati se je da Hrvati na ustavno nasilje neće odgovoriti istom mjerom!