Hrvate nitko ne pita!

Poznavao sam jedne roditelje u svom selu koji su obožavali djecu svojih susjeda (a i susjede same). Hvalili su njihovu ljepotu, pamet, bistrinu, poslušnost, kupovali im bombone, podizali ih na rukama u zrak.... A svoju su djecu zanemarivali, podcjenjivali, smatrali je priglupom i nevažnom.

Na te mi roditelje sliči hrvatska politička elita, s predsjednikom države i predsjednicom Vlade na čelu, koja je obasula komplimentima slovenski narod, njegovu mudrost i razum pokazan na referendumu o Sporazumu o arbitraži.

Normalno bi bilo očekivati da ta elita s tolikim pohvalama Slovencima u istoj situaciji bar podjednako poštuje i svoj narod i njegovu volju. Ali referenduma o istom pitanju u Hrvatskoj nema. Zašto? Zato što su hrvatski političari demokrati samo kad za izbore narod treba obmanuti i zavarati i tako dobiti njegov glas.

U novoj Hrvatskoj održan je samo jedan referendum – o osamostaljenju. Kad je u vrijeme Račanove koalicije skupljeno dovoljno potpisa za referendum o ukidanju Zakona o suradnji s Haaškim sudom, Hrvatski ga je sabor sa Zlatkom Tomčićem na čelu bez ikakva uvjerljiva razloga odbio.

Zašto? Iz straha da uspije, a to se nije smjelo dogoditi, jer je vlast poslije Tuđmanove smrti odlučivanje o sudbini Hrvatske prepustila europskim i svjetskim moćnicima, posebice Bruxellesu i Haagu te, dakako, stranom kapitalu.

Narodu su okrenuta leđa i vrlo je brzo izgubljen bitan dio političke, zakonodavne, gospodarske i financijske suverenosti. Sanader je s još više bučnosti pred izbore birače obmanjivao i s još više sluganstva kao premijer Hrvatsku prepuštao svjetskim moćnicima. Spomenimo samo jedan primjer u kojem je presudnu ulogu mogao imati referendum.

Sporazum o arbitraži o kojem su glasovali Slovenci u najgorem bi slučaju Hrvatsku mogao ostaviti bez stotinjak četvornih kilometara mora, a nitko se tako strastveno, tobože Europi i susjedima Talijanima i Slovencima usprkos, kao oporbeni Sanader nije zauzimao za gospodarski pojas koji nas je mogao učiniti suverenim vlasnikom nad 25 tisuća četvornih kilometara Jadrana.

Na kraju se odrekao i gospodarskog pojasa i ZERP-a. Tako Talijani i danas svake godine u ZERP-u ulove ribu vrijednu četvrtinu milijarde eura, a Hrvatska nema ni mogućnosti da iskorištava bogatstva podmorja, naftu i plin. Sada sindikati prijete referendumom o nekim odredbama Zakona o radu, ali sudeći prema dosadašnjim iskustvima – ili neće na vrijeme dovoljno potpisa skupiti ili će, i da ih skupe, neki Tomčić referendum odbiti.

Zašto? Zato što Jadranka Kosor i Ivo Josipović tek u pokojoj frazi pokazuju brigu za radništvo i osiromašene građane, a zucnuti neće niti će donijeti kakvu važnu odluku protiv krupnoga kapitala.

Uostalom, okružili su se predstavnicima toga kapitala u savjetničkim timovima, a što će im oni savjetovati nego da im daju što veća prava i donesu što više profita. Preskočimo izostanak i referenduma o NATO-u i spomenimo još jedan primjer iz kojega se vidi kako su se i vlast i oporba poplašili naroda.

Za Tuđmanove vlasti, a i neko vrijeme poslije, u anketama o ulasku Hrvatske u EU za to je bilo i više od 80 posto ispitanika, no kako se s vremenom uviđalo koliko nas Europa ucjenjuje, ponižava i peruša, ta je potpora smanjena na 30 posto.

Rješenje? Promijenit će se Ustav, pa neće biti potrebna većina ukupnoga broja glasača nego će biti dovoljno da na referendum iziđu i zaokruže “za” Josipović, Šeks, Kosor, Milanović..., europski plaćenici Mudrinić, Luković, Škreb, Prka..., oni koji očekuju zaposlenja u administraciji EU s plaćom od 10 tisuća eura te još nešto onih kojima je EU zamjena za YU, i eto nas u “obitelji europskih naroda”!