Hrvati, budimo Japanci!

Kakav velikodušan čin! Japanci su posljednji na svijetu od kojih bi bilo tko u ovim tako dramatičnim okolnostima trebao očekivati pomoć, a posebice ne netko na posve drugom kraju svijeta, ma kako bio potrebit. U trenucima kad taj narod strahuje od novog zla, kad strepe što im donosi sutra, kad su stotine tisuća izgubile baš sve i kad sami trebaju svekoliku podršku, japanski veleposlanik u Zagrebu Yoshio Tamura darovao je u ime svoga naroda oko 500.000 kuna za vatrogasno vozilo u Grubišnom Polju i za opremanje ambulante u Mečenčanima kraj Donjih Kukuruzara. Gesta vrijedna divljenja, poštovanja i ne samo verbalne zahvalnosti svakoga od nas.

Tim nesebičnim činom stekli su mnogo prijatelja, a već ih imaju i u Kostajnici, Voćinu, Bilju, Rajiću i Jasenovcu, Dražu, Krnjaku, Donjoj Budičini i drugim uglavnom siromašnim i ratom razrušenim područjima u kojima su financirali različite potrebe lokalnog pučanstva. Prema podacima dostupnim na internetu, samo su od 2006. za zdravstvene, obrazovne, infrastrukturne projekte i razminiranje dali više od milijun i pol eura. Zašto to rade, trebalo bi biti jasno samo po sebi, ali to je tako teško shvatiti u sredini u kojoj se vodeći kreatori javnog nemorala i čuvari svojih i stranačkih povlastica usuđuju, poput dr. Andrije Hebranga, obespravljenima moralizirati:

“Ljudi se teško odriču privilegija!” Baš zato, znatno više od novca, svojim posljednjim činom nesebične solidarnosti Japanci su nas nadarili nečim iznimnim, tako uzvišenim. Kao što to već danima čine. Nevjerojatna su svjedočanstva ljudskosti, skromnosti, samodiscipline, organiziranosti, hrabrosti, poniznosti i predanosti općem dobru koja nam stižu iz Japana. Jest da nesreća zbližava ljude, zatomljuje ego i budi čovjeka u nama, ali vidjeli smo, pa i iskusili posve drukčijih primjera. Što reći za japanskog policajca koji poslije potresa ne gubi vrijeme na telefoniranje kako bi doznao kako mu je obitelj, jer ga dužnost zove da bude na usluzi sugrađanima tamo gdje je.

Ili, što u ruševinama trgovine Japanci traže nužne potrepštine pa čekaju u redu radi plaćanja. Ili, što i kad nema redukcije struje Japanci večeraju samo pred svjetlom televizora imajući potrebu da i na taj način iskažu zajedništvo. Oni su nacija tako bogata duhom. Da nije nuklearne opasnosti, čak i nakon katastrofalnog potresa i tsunamija ondje ne bi bilo izvanrednog stanja. Kakvo je u nas. Prije svega u duhovnom stanju nacije koja je nakon osvješćenja gospodarske, socijalne i političke tragedije u kojoj se nalazimo shvatila da smo na posljednjoj crti obrane morala, poštenja, pravde i znanja. Stoga se i moglo dogoditi da u ustavnopravno važnu činjenicu vrijednu političke akcije predsjednika države preraste nešto što je počelo kao ekshibicionizam, Facebook-pokret, huliganstvo, pa nastavljeno kao putujući cirkus s piromanskim točkama, protueuropskim izljevima i kao glavnom atrakcijom sa seksističkim uvredama na račun prve dame.

Te ih je malo, te što će ako ostvare zasad jedini cilj. No, svojom upornošću i ad hoc djelovanjem prosvjednici su savršeno iskoristili pa odbacili samozvane vođe i umišljene revolucionare, othrvali se političkim i medijskim podmetanjima i podcjenjivanjima te su malo-pomalo od amorfne mase postali samo sebi svojstven skup koji zna što hoće i koji svoje zajedništvo temelji ponajviše na tome što to jako želi. Savršeno su locirali političku, financijsku i medijsku elitu koja živi u svome zatvorenom svijetu koristoljubive međuovisnosti te su se okrenuli samo vrijednostima.

Da se Hrvati bude iz učmalosti govori i to što i biskupi apeliraju na političare, gospodarstvenike i medije da daju doprinos zajedništvu u ovome “prijelomnom vremenu” za Hrvatsku. Ne slučajno, na tim premisama, i sindikati prijete da će redom prosvjeda, štrajkova i pregovora ustrajati na svome programu za izgradnju “Nove slike Hrvatske”. Kao da napokon svi vape: Hrvati, budimo Japanci!