Hrvati i Srbi ispali puno veći ‘cigani’ 
od Roma

Ovo je protuprirodno – Žnora je bio zgrožen što su Hrvati i Srbi zajedno urlikali da Romi moraju otići iz nekog sela iz zadarskog zaleđa.

– To kaj protjeruju Rome? – pitao je Gajba, podigavši pogled preko ruba novina.

– Ma ne, to je u redu. Nego to kaj rade zajedno. Ono, skupa sa Srbima. To mi je fuj – izrazom lica dočarao je ultrakiselost.

– Opet mrziš manjine više nego je to normalno – upozorio ga je Glava.

– Al su nam saveznici. Probleme treba rješavati samostalno. Tu se vidi kolko si dobar – Žnora je podučio.

– Da, da ovoj su državi Romi najveći problem – Gajba se smijao.

– Čini mi se da su Hrvatskoj najveći problem Hrvati – ubacio sam kladu da se rasprava rasplamsa.

– Ne lupetaj. Osim toga, nisam rekao ništa što većina ljudi ne misli – Žnora se nije dao zavagati u svom čvrstom stavu. Nastavio je.

– Jebe mi se za sve one licemjere koji ne bi živjeli u smeću, uz krađe, preprodaju djece, ali čekaju da taj prljav posao netko drugi za njih odradi. Kaj je tu loše jasno reći; ili se upristoji ili putuj – Žnora je slegnuo ramenima.

– Znaš ti, Žnora, kaj se meni gadi? – ispalo je da je on meni ubacio veću kladu. – Meni ti se gadi ta nazovigrađanska masa, kvazičistunci koji će zablejati zbog par hrpa odbačenih starih stvari i čopora zamusane, bosonoge djece koja trčkaraju po susjedstvu. A to što smo se jedni drugima četiri godine tenkovima vozili kroz kuće, to nam smeće nije smetalo.

– Kaj tako?!! Vozili tenkovima! Kaj po Šapcu smo se vozili tenkovima! Budalo, pa zato što nam je to smeće smetalo mi Hrvati smo se i borili – Žnora je vikao i zelenio.

– Jebo vas rat. Svaki naš susret završi se u ‘41. pa peglaj – Gajba je pokušao relativiziranjem razgovor vratiti u kakvu-takvu normalu.

– Samo malo – okrenuo mi se Glava – jel ti hoćeš reći da su Hrvati i Srbi veći “cigani” od Roma?

– Ne zanimaju me ni jedni, ni drugi, ni treći, ni četvrti. Dobro, ajmo pustiti Hrvate i Srbe, ajmo malo dalje. Recimo, dam se kladiti da je i Fritzl urednim držao svoje dvorište, šišao svoju živicu, sa susjedima galamio protiv smeća u kvartu, a onda se spuštao u podrum u kojem je zlo otkrivalo svoje pravo lice. Naoko umivena građanska faca redovito krije najzloćudnije namjere i spremnost na najveći zločin. Živimo u laži.

– Ponekad mi se čini da Romima najviše zamjeramo ono što sami nikada nećemo biti; slobodni od svakog imperativa – Glava je bio zamišljen.

– Jeste li vi normalni?! Pa kaj svi trebamo čergariti da bismo po vama bili OK, kaj djecu ne trebamo prati, cijepiti i slati u škole – Žnora nije popuštao.

– Kaj got. Trebamo dijete nedjeljom voditi u crkvu, zavezati mu oko ruke Gospinu narukvicu, a onda mu u tu istu ruku dati pet štenaca da ih pobaca u rijeku, jer su sve to isto radili naši stari, pa je to i normalno. Moć odgoja. Uništavaš živote pod simbolom besmrtnosti i stigneš biti dobar kršćanin – uzvratio sam.

– Sad su ti i cucki važniji od ljudi – Žnora s gađenjem.

– Nije to pitanje važnosti nego jednostavne dileme tko tu više i besmislenije laje.