Hrvati ipak pali s Marsa

Ni jedna zemlja u povijesti Europske unije nije tolikom brzinom i s tolikom podrškom građana ušla u nju kao Slovačka. Pregovori su počeli godinu dana nakon što je s vlasti otišao gotovo ozloglašeni premijer Vladimir Mečiar, a pregovaralo se samo nekoliko dana manje od tri godine. Na referendumu u svibnju 2003. godine gotovo 93 posto Slovaka glasalo je za ulazak u Europsku uniju. Sa živim sjećanjem na ne baš ugodne i prosperitetne godine Mečiarove vladavine, za Slovake tada nije bilo nedoumice jer je EU bila oličenje svega onoga za čime su težili. Želja da se zaborave nevolje iz prošlosti i da se krene naprijed u toj zemlji, a i u drugima koje su 2004. postale punopravne članice EU, bile su izniman pokretač.

U svih devet zemalja referendumi su održani od ožujka do rujna, a postoci podrške ulasku u EU bili su u većini zemalja iznimno visoki. Gotovo devedeset posto Slovenaca, 84 posto Mađara, devedeset posto Litavaca, 77 posto Poljaka i isto toliko Čeha i 67 posto Estonaca i Latvijaca priklonilo se EU. Najskeptičniji su tada bili Maltežani koji su dali samo 53,6 posto podrške EU. sada već daleke 1973. godine Irci dali 83 posto podrške, Danci 63,3 posto, a Norvežani prvi puta odbili pristupanje EU. Dvadeset dvije godine poslije Norveška je opet odbila ulazak, a podrška Finaca, Austrijanaca i Šveđana bila je od 53 do 67 posto.

Bilo bi prezahtjevno opisivati raspoloženja i natezanja prije referenduma u svim zemljama koje su prihvatile ulazak u EU, ali ipak treba napomenuti da je Norveška sasvim specifičan primjer sa sasvim specifičnim razlozima koji su doveli do odbijanja članstva. No nakon letimičnog pregleda ipak se nameće zaključak da ni u jednoj zemlji građani nisu bili tako zblenuti i u tolikom neznanju kao u Hrvatskoj, i to samo tjedan dana prije referenduma. Iako bi se moglo reći da se svatko tko se želio informirati o tome što je EU i koje prednosti i mane ima članstvo u toj zajednici država mogao informirati o tome, stoji i tvrdnja da se bivša vlast nije previše iskazala u nastojanjima da puku servira konkretne informacije, barem od trenutka kad smo i službeno počeli pregovarati. Tako je u javnosti stvoren dojam da su naši pregovarači u tajnosti nekih briselskih sobica klečali pred pregovaračima EU i davali im ustupke šakom i kapom i da još nitko zapravo pojma nema što je dogovoreno. Naši euroskeptici igraju upravo na kartu apsolutnog neznanje i neinformiranosti hrvatskog puka, ali i na kartu “oni su tamo nešto dogovorili, a to je totalna izdaja Hrvatske i svega za što se ginulo i krvarilo”. Iako se kunu da poznaju sve tajne pristupnog ugovora (čak i ono što nije stavljeno na internet), razina agresije kojom govore protiv ulaska u uniju mogla bi sugerirati da im baratanje konkretnim činjenicama vezanim uz pristupni ugovor i nije jača strana.

S druge strane državni vrh, a osobito Vlada nisu imali vremena za sadržajniju kampanju uoči referenduma, no mislim da to i nije pretjerano potrebno u zemlji u kojoj se već dvadeset godina govori o pripadnosti Europi, već deset o konkretnom procesu pristupanja i već više od pet o procesu pregovaranja. U tom kontekstu razina zbunjenosti i neznanja našega glasačkog tijela gotovo je potpuno neshvatljiva, a bezbrojne zahtjeve za odgodu referenduma mogla bih usporediti sa učenikom koji nije naučio neko staro gradivo pa se ponaša kao da je pao s Marsa te moli učiteljicu da mu ne da jedinicu nego da test odgodi kako bi on stigao nešto naštrebati.

Iako sva ispitivanja javnog mnijenja provedena u posljednjih šest mjeseci pokazuju da najmanje 55 posto hrvatskih birača podržava ulazak u EU, sve bi se zbog nekih vrlo iracionalnih i krajnje čudnih razloga moglo naći na krajnje lomljivim staklenim nogama. No vremena za brzinsko učenje još ima, a padanje razreda u ovom osjetljivom trenutku bilo bi zaista vrhunska bedastoća.