Pitala me nedavno kolegica što zapravo mislim kad kažem da narod ima moć, ali je ne koristi ili čak nije svjestan da je ima. Htio sam joj odgovoriti citirajući himničnu pjesmu Patti Smith “People have the power” (Narod ima moć), ali sam zaključio da to ne bi upalilo. Zato sam odlučio biti nešto konkretniji i objasniti kolegici da postoje realno ostvarive metode pritiska na vlast koje bi mogle dovesti i do nekih dubljih potresa i promjena, odnosno do promjene smjera čitave politike, a ne samo politike ove ili one vlade, dakle do generalne promjene smjera, što ne bi bila samo reformistička, manekenska parola bezubih sindikata i izlizanih izbornih kandidata. Mislio sam na – generalni štrajk.
Zamislite samo kako bi se ekonomsko-politički sistem kod nas “stiltao” kad bi istodobno u štrajk stupili radnici iz javnog i privatnog sektora pa kad bi im se još, na valu prosvjeda radnika, pridružili seljaci, umirovljenici, nezaposleni, studenti i drugi nezadovoljnici. Svi nezadovoljni, obespravljeni i obezmišljeni građani. U takvoj situaciji zahtjevi za promjenom smjera mogli bi se radikalizirati i zaoštriti te bi zaista moglo doći do neke veće promjene. Da bi se to ostvarilo, i sindikati, i radnici, i građani svoje bi zahtjeve trebali politizirati: sa zahtijevanja većih plaća ili češćih referenduma trebali bi prijeći na zahtjeve za općom promjenom ekonomsko-političkog modela koji je izvor svih naših partikularnih problema. Uglavnom, generalni štrajk bio bi dobro polazište za jednu generalnu promjenu jer obustava rada je, čini se, jedino preostalo sredstvo otpora onih koji žive isključivo od svog rada i koji su ucijenjeni samovoljnim poslodavčevim davanjem ili oduzimanjem radnoga mjesta, uz podršku političke oligarhije.
Značaj radničkog otpora osobito dobro vidimo u slučaju onih službi koje se može nazvati vitalnima za jedno društvo. Zamislite – u generalnom ili sektorskom štrajku – obustavu rada komunalnih službi, liječnika, policajaca, prodavača u trgovinama, osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora. Ili štrajk onih o kojima ovisi prijevoz putnika. Upravo to je jedna od najvitalnijih društvenih funkcija pa se među tim radnicima vjerojatno nalazi najveća moć. A dok se ne pobune svi vozači tramvaja i autobusa te strojovođe, možemo na mikrorazini pratiti što se zbiva kad prometni radnici priprijete štrajkom.
Iznenadni odlazak na bolovanje većeg broja stjuardesa Croatije Airlinesa izazvao je laganu paniku u upravi kompanije, a i premijer i resorni ministar osjetili su se pozvanima da komentiraju taj slučaj. Panika raste s najavom skorog štrajka nezadovoljnih stjuardesa, kojemu bi se vjerojatno priključili i piloti, kao i druge zrakoplovne službe.
U sklopu priče o radničkoj borbi i široj građanskoj solidarnosti s radnicima, zrakoplovno osoblje sigurno nije najbolji primjer. Posao stjuardesa i pilota smatra se elitnim i “šminkerskim”. Daleko su stjuardese od radnica Kamenskog, daleko su piloti od škverana. Ali pitanje nije kakav posao netko radi, nego jesu li mu kao radniku ugrožena njegova prava. Pitanje koje bi nas trebalo interesirati, u biti, glasi: je li se netko iz poduzetničke i političke elite okoristio na račun radnika? A u slučaju Croatije Airlinesa doista se radi o tome da se višedesetljetno loše upravljanje kompanijom sada nastoji riješiti preko leđa radnika, dok su prethodne neuspješne i tko zna kakvim interesima vođene uprave i menadžeri otišli s bogatim otpremninama u druge biznise. Croatia Airlines, stjuardese, piloti, drugo zrakoplovno osoblje i čitava novonastala zrakoplovna situacija – mogu, dakle, biti primjer opće društvene situacije. Ako je njima loše, kako je tek drugima? A primjer se može protegnuti i dalje: kao avioni, cijela Hrvatska leti u nebo, glava joj je u oblacima, ali ispod te prividne bezbrižnosti, koju u hrvatskom imaginariju simbolizira skori ulazak u EU, skriva se konfuzija, kaos i vrlo moguća tragedija. Baš kao u novom filmu Pedra Almodóvara “Putnici ljubavnici”, gdje dezorijentirana ekipa pilota i stjuarda, suočena s izglednom nesrećom aviona, odluči putnike ekonomske klase uspavati, a putnike poslovne klase zabaviti uz pomoć različitih stimulansa kao što su alkohol, droga, muzika… i pogotovo seks.
Koristeći jednu drugu filmsku referencu, mogli bismo se čak zapitati: ima li u pilota u našem avionu? Teško je dati jednoznačan odgovor jer samozvani piloti ne zaslužuju to ime i nipošto ne ulijevaju povjerenje. Trenutačni piloti hrvatskog aviona nalikuju na vozače autobusa koji su igrom slučaja dospjeli u pilotsku kabinu i ne snalaze se među svom onom dugmadi, tako da se za svaki potez moraju konzultirati sa sumnjivim stručnjacima i kontrolom leta – u Bruxellesu, Svjetskoj banci ili MMF-u. Osim toga, ti lažni piloti nisu pitali putnike kamo žele doputovati, nego kruže naokolo dok lampice signaliziraju nestanak goriva, nastojeći prizemljiti avion bilo kamo. A o lokaciji prizemljenja i o onome što ih čeka tijekom i nakon slijetanja nemaju pojma. Ili ih nije briga. Za sebe se, koliko-toliko, još i brinu, ali ih uopće ne brine što će biti s avionom i s putnicima. Kao u Almodóvarovu filmu, putnicima poručuju jedino nek’ se – zabavljaju. I pomažu im u tome, drogirajući ih i stvarajući iluziju hepienda nad provalijom. Poslovnoj klasi katarza je barem kratkoročno zajamčena bez obzira na ishod. A putnici iz ekonomske klase – takoreći, građani – većinom spavaju te s pilotima, stjuardima i putnicima iz poslovne klase opće jedino u bunilu i neznanju.