Hrvati ne vjeruju u ljude

Poslije svih natezanja, peripetija i svađa sa Slovencima, izgleda da slijedi nova gungula. Ne više oko Piranskog zaljeva, ili zbog zemljišta oko Mure, nego radi Gorskog kotara. Ali ne zbog zemlje i granice u Gorskom kotaru, nego zbog mladića iz Gorskog kotara – Jakova Faka.

Da taj mladić nije osvojio brončanu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u Kanadi, u Hrvatskoj bi za njega valjda malo tko i znao. Možda jednako kao i za biatlon, dok on u njemu nije osvojio medalju. Da nije osvojio olimpijsko odličje, oko Jakova Faka ne bi bilo ni nove napetosti između Hrvatske i Slovenije. Odluči li mladi olimpijac ostati s naše strane Kupe, ljutit će se Slovenci, koji tvrde da im je obećao da će se preseliti u Sloveniju. Prijeđe li mladić Kupu i uzme li slovensko državljanstvo, pošizit ćemo mi.

Da je Jakov Fak bio malo sporiji i malo neprecizniji, mogao je imati svoj mir. A i Hrvatska i Slovenija ne bi bile uznemirene. Mogao se izbjeći i novi međususjedski spor. Slovenci na Faka polažu pravo, jer da im je “dao riječ”. A mi smo uvjereni da na njega imamo prirodno pravo, jer je rođen u Hrvatskoj. Pa i mnoštvo je drugih sportaša rođeno u jednoj zemlji, a natječu se za drugu. Zar i svjetski priznata plivačica Mirna Jukić nije rođena u Hrvatskoj?

Možda je s malo više mara i suptilnosti i mlada Vukovarka mogla plivati za Hrvatsku. Prije nekoliko godina moglo se dogoditi da u neku drugu reprezentaciju otpliva i Duje Draganja. Tek kad je najavio da bi mogao otići u Katar, naši su se trgnuli. Slično se izgleda zbiva i sada kada bi Slovenci htjeli premamiti Faka. Mi kao da pravo vidimo i shvatimo koga imamo tek kad nam drugi otvore oči. Ili dok netko od naših sportaša ne poluči uspjeh koji se nije očekivao. Na žalost, tako nije samo u hrvatskom sportu.

Kod nas gotovo u svemu nedostaje sustavnosti i plana. Napose strategije. I u sportu, i u politici, i u znanosti. Nije uvijek sve ni u novcu, kojega često nema dovoljno.

Nama kao da fali i povjerenja u naše ljude. Ali ako nam netko sa strane kaže da je netko dobar, često smo tek tada spremni i mi priznati. Netko naš mora otići van i postići uspjeh da bi se i u zemlji shvatilo i prihvatilo da je čovjek doista vrstan. Nije Fak bio diletant ni prije osvajanja medalje na Olimpijadi. Netko je valjda već prije trebao uočiti veličinu njegovog talenta i osigurati se od svake neugodne mogućnosti. Poput ove da ode iz Hrvatske. I to u Sloveniju?! Da se nešto takvo pročulo još prije pola godine, to bi političke napetosti među susjedama još pojačalo. No i poslije i za nas i za susjede nam olakšavajućih i idiličnih susreta Jadranke Kosor i Boruta Pahora, postojeća bi politička idila mogla biti poremećena glede Faka. Da je dečko u Hrvatskoj imao uvjete kakve zaslužuje, nikakvih kombinacija sa Slovenijom vjerojatno ne bi ni imao.

Hrvatski je problem, ne samo u sportu, što joj se događa da do kraja ne prepozna dokle seže darovitost njezinih ljudi. Jakov Fak je, čini se, jedan od takvih. Njegov je talent izgleda nadmašio procjene toga talenta. A takvih kao on sigurno ima i u drugim dijelovima hrvatskog društva. Nema veze, možda ćemo ih i mi otkriti, tek kad ih otkrije netko drugi. Hrvatska je zemlja darovitih ljudi. Ne samo u sportu.

Ali kod nas već poslovično za talente nema novca. A možda čak i više sposobnosti da ih se prepozna i volje da ih se podrži i razvija. Talenti kod nas često i nisu briga društva, nego briga njihovih obitelji.

U sportu bez poticaja, rada i brige njihovih obitelji najvjerojatnije ne bi bilo ni Janice Kostelić, ni Gorana Ivaniševića, ni Blanke Vlašić. Jakov Fak je još jedan dokaz da smo darovita sportska nacija. Ako ga žele Slovenci, nema nikakvog razloga da mu i mi ne ponudimo barem isto što i oni. A dečko sigurno zaslužuje i više.