Hrvati od Francuza nisu baš ništa naučili

Čak 59 posto Francuza ne želi da se štrajkovi koji su zemlju doveli na rub kaosa prekinu čak ni nakon što Senat u Parizu da svoj glas za mirovinsku reformu predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Nacija se još više solidarizirala kad je riječ o gospodarskoj politici – 68 posto smatra da su potezi usmjereni prema oporavku gospodarstva, koje je dosad vukao Sarkozy, loši i i neproduktivni, a 62 posto Francuza smatra da predsjednik do kraja svoga mandata 2012. godine ne bi trebao više provoditi nikakve reforme zato što su on štetne za Francusku, Francuze i sve stečevine demokracije i socijalne države kojima se ta nacija ponosi i do kojih jako drži.
 
To da Francuzi nisu spremni trpjeti da ih netko tlači i obezvređuje, pokazali su Francuskom revolucijom te nizom pobuna u 19. stoljeću. A u međuvremenu su se tako dobro organizirali da svakako mogu biti ponosni što danas imaju najbolje organizirane, najčvršće i najodlučnije sindikate na svijetu, koji su uvijek jedinstveni kada politika pokuša narodu oduzeti neko pravo koje mu pripada ili mu nametnuti nešto što mu ne odgovara. U sindikat su čak organizirani i studenti, a njihov je sindikat među pet najjačih u Francuskoj. Različiti i poprilično raznorodni sindikati međusobno se solidariziraju i pomažu si međusobno. Kada su prije nekoliko godina bila ugrožena prava studenata, na njihovu stranu stali su svi ostali i pridružili im se u organizaciji generalnog štrajka. Sada kada je riječ o mirovinama, studenti i mladež povezuju se i solidariziraju sa starijima. To pokazuje da je francusko društvo svjesno da u onda kada se pojavi pravi problem to nije stvar samo grupacije koje se taj problem izravno tiče već cijeloga društva. Mogli bismo reći da kod studenata postoji svijest da će jednoga dana biti na pragu mirovine ili da kod radnika ili poljoprivrednika postoji svijest da će njihova djeca jednom poći na studij. Problemi su zajednički i zajednički se rješavaju. Ako ne ide milom, ni sila nije isključena, kao i toliko puta tijekom povijesti, osobito u posljednjih dvjestotinjak godina.
 
U francuskom slučaju važna je pojedinost i to da sindikati, štrajkaši i prosvjednici uglavnom imaju vrlo veliku podršku javnosti.
 
Ovo što se sada događa u Francuskoj, kada su milijuni ljudi na ulicama, najveći je i najznačajniji prosvjed u Europi protiv raznoraznih restriktivnih mjera kojima vlade žele sanirati ekonomiju stradalu u globalnoj recesiji. Riječ je o “samo” dvije godine produljenja radnog staža, rekli bi mnogi. No Francuzi nam žele pokazati da nije bitno o kolikom je broju godina riječ, već je bitan princip da narod neće odustati od borbe za stečena prava i da neće pustiti političarima koje su sami izabrali da im prekrajaju život. Možemo samo zamisliti što bi francuski sindikati združeni s javnošću učinili da im je Sarkozy nametnuo harač prema hrvatskom modelu ili da ne prizna pravo na referendum za koji su potpise krvavo i naporno skupljali!
 
Europa i svijet od francuskog su naroda, od Francuske revolucije do danas, puno naučili. Neki su bili odlični učenici, neki dobri, a neki jako loši upravo zato što nisu shvatili da je jedinstvo i odlučnost temelj za dobivanje svih bitaka. Mi spadamo u ovu treću kategoriju vječnih ponavljača.