Hrvati raspisali natječaj – Tražimo novog tutora!

Hrvati u BiH raspisali su natječaj – Tražimo novog tutora. Zagreba im je dosta. Kažu da im je uzeo sve: od demografske, gospodarske, intelektualne i svake druge supstance. Dogovor Kosor-Milanović i šprdanje s pravima Hrvata u BiH navodno je kap koja je prelila čašu. Razočarani su, frustrirani, ranjeni pa traže nekog novog političkog mecenu. U optjecaju je nekoliko centara, no čini se da su Banjaluka i Sarajevo najizgledniji kandidati. Banjaluci prevagu donosi Milorad Dodik, a Sarajevu potreba hrvatskih kvazi-političkih elita da se uhljebe u vlasti. Draganu Čoviću je tako bliži Dodik nego bilo koja hrvatska stranka, a Božo Ljubić i Zvonko Jurišić u Sulejmana Tihića gledaju kao u mesiju. No kada ih Banjaluka ili Sarajevo sažvaču i ispljunu, poput Zagreba, vjerojatno će se okrenuti nekom novom centru. I tako začarani krug nikako da stane.

Zanimljiv je taj mentalitet hrvatskoga naroda u BiH. Nakon što su godinama istinski trpjeli pod Turcima, Austrougarskom, prvom i drugom Jugoslavijom, sada imaju kakvu-takvu priliku sami odlučivati o sebi. Ali ne. Vječito su u potrazi za nekim tko će od njih praviti budale.

Korijene takvoga sluganskoga ponašanja svakako treba tražiti u nedostatku vlastite političke vizije i lidera na hrvatskoj političkoj sceni. Umjesto toga katastrofalnu inferiorno-podaničko-slugansku politiku godinama su poticali sami hrvatski političari u BiH. Jadno je da je dva desetljeća nakon prvih višestranačkih izbora predsjednik stranke koja se predstavlja relevantnom svome narodu nedavno epohalno poručio: „Okrenimo se sebi“. Dobro jutro, gospodine Božo Ljubiću! Dragan Čović se navodno već prije okrenuo sebi, ali ne zbog vizije da Hrvati u BiH sami moraju odlučivati o svojoj sudbini, nego zbog Ive Sanadera koji ga je pod svaku cijenu rušio.

Treća stranka Hrvata u BiH, HSP Zvonke Jurišića i po ovom pitanju luta pa bi malo glumili bh. patriote, a malo po pamet odlazili u Zagreb kod Ante Đapića. Lijanovići bi zbog privatno-poslovnih razloga dizali zidove prema Dalmaciji.

Samo je jedna politička figura svih ovih godina počevši od prvih višestranačkih izbora pa do danas nenametljivo poručivala da Hrvati u BiH moraju voditi vlastitu politiku. Zbog takvoga stava predsjednik jedne male stranke - HNZ-a Miljenko Brkić gurnut je po strani. Vjerojatno da ne bi kvario idilu na relaciji Mostar – Zagreb. Brkićeve ideje tako su dočekane na nož ne samo među političarima i intelektualcima, nego i među narodom. „To je izdaja“, godinama su zapjenjeno vikali HDZ-ovi bukači koji su primali masne mirovine iz Hrvatske.

Niti Hrvatima u BiH treba tutor, niti zidovi prema Zagrebu, Banjaluci ili Sarajevu. Hrvatima u BiH trebaju strateški partneri kako bi s leđa skinuli bošnjačku nacionalističko-unitarističku politiku zamotanu u građansko koja ih melje iz dana u dan.

I tako su Hrvati u BiH nakon što se s njima stoljećima upravljalo iz Istanbula, Beča, Pešte, Beograda i Zagreba odlučili potražiti tutore u Sarajevu i Banjaluci. Naravno, hrvatskim političkim genijalcima neće pasti na pamet da pokušaju sami odlučivati o sudbini svoga naroda. Neka. Drugi će. Lakše je tako.