Hrvati u BiH - nestaju

Milorad Dodik iznova je uzbudio duhove u BiH. Nakon obilaska nove televizijske zgrade u Banjoj Luci rekao je: "Mnogi primjeri pokazuju da BiH nije održiva zemlja i da treba pristupiti nekom drugom konceptu. U BiH se moraju u prvom redu osigurati mir i stabilnost, a u okviru toga možemo govoriti i o mirnom razlazu, zašto je to nemoguća inačica? Zašto mora biti samo ona inačica za koju neki stranci misle da je moguća?"

Ovo je dosad njegovo najradikalnije stajalište, koje je potajice prebivalo u njegovoj politici, a sada ga je napokon izrekao. Izrekao i uz neka protivljenja sarajevskih i stranih političara – ostao živ. I dosad je Dodik govorio da BiH ne osjeća kao svoju domovinu, a ubuduće bi svaki uzmak Republike Srpske mogao biti samo prisilan ili preko volje njezine političke elite.

Što ova Dodikova izjava znači za Hrvate u toj državi? Oni u njoj nemaju svoju republiku, svoju teritorijalno-administrativnu jedinicu, svoj entitet, dakle, nemaju ni političku supstancu ni političko vodstvo za ovako radikalan istup. Vodeći hrvatski politički analitičari u BiH tvrde da zapravo samo Hrvati mogu spasiti tu zemlju, i to ako dobiju svoj entitet koji bi spriječio njezinu podjelu na dvije države, srpsku i bošnjačku, koje bi bile u labavoj vezi ili posve samostalne. Bošnjački su političari odavno prekrižili Republiku Srpsku i usredotočili su se na Federaciju BiH u kojoj će centralizacijom i majorizacijom Hrvate pretvoriti u beznačajan politički čimbenik, u manjinu koja će biti sve manja, sve više se iseljavati i nestajati. Kako se centar Federacije odnosi prema Hrvatima najilustrativnije pokazuje jedan sportski događaj. Kad je prije nekoliko godina u odlučujućoj košarkaškoj utakmici "Široki" iz Širokog Brijega pobijedio sarajevsku "Bosnu" i postao prvak države, u Dnevniku Federalne televizije o tome događaju nije bilo ni jedne jedine riječi.

Na posljednjim lokalnim izborima Hrvati su izgubili tri općine u srednjoj Bosni, a u gradskim vijećima mnogih manjih i većih gradova više ih uopće nema ili su svedeni na minimum. Jednostavno, sve ih je manje, za povratak mogućnosti nemaju, za ostanak u zemlji u kojoj nemaju svoj politički, nacionalni dom imaju sve manje motiva i sve više razloga za iseljavanje. Nemaju obrazovanja na svom jeziku, nemaju svojih institucija niti svoje nacionalne televizije.

Kad, na primjer, pokoji novinar Hrvat na Federalnoj televiziji govori svojim jezikom, vodeći bošnjački intelektualci, poput akademika Sidrana, taj jezik prokazuju kao ustaški. Državne financije i investicije sve više se centraliziraju, u hrvatska se područja sve manje ulaže, Bošnjaci sve više potiskuju Hrvate u državnim službama, čak i tamo gdje ih kao stanovnika uopće nema. Već deset godina političari u Zagrebu ne čine baš ništa za vraćanje suverenosti Hrvata u BiH, samo papagajski ponavljaju kako Hrvati moraju ostati "konstitutivni narod".

Poznato je da je zbog nemara za Hrvate u BiH i zbog toga što ih je stalno upućivao na institucije u Sarajevu bivši predsjednik Mesić među Bošnjacima u BiH bio izrazito popularan, a Hrvatima se, blago rečeno, baš nimalo nije omilio. "Hrvatskog" predstavnika u Predsjedništvu BiH Željka Komšića, što je jedinstveno u povijesti demokracije, izabrali su Bošnjaci, hrvatski su političari razjedinjeni, a dio podmićene hrvatske inteligencije, na zadovoljstvo Bošnjaka, samo ponavlja kako bi treći, hrvatski entitet, zbog nepostojanja teritorijalnog kontinuiteta, za Hrvate bio poguban.

U takvu stanju, u kojem je očita protuhrvatska bošnjačka politika i u kojem Dodik govori o "mirnom razlazu", Hrvatima može biti spasonosan samo razlaz hrvatskih političara i u BiH i u Zagrebu s dosadašnjim nemarom i kukavstvom koje jedan narod vodi u propast!