Hrvatska bez alternative

I naša je anketa pokazala da je tzv. euroskeptika sve manje, a pobornika ulaska Hrvatske u Europsku uniju više nego ikada. Ne zna se je li takvo raspoloženje posljedica pučkog uviđanja dobrobiti ulaska drugih zemalja u EU, vladine promidžbe takvoga ulaska, ili nekih ekonomskih računica.

U ovom je odsječku vremena raspoloženje takvo. Hrvatsko se raspoloženje spram EU se do sada nije pokazalo kao neki „samostalni bitak“, ono se mijenjalo ne samo u ovisnosti od ponašanja EU prema Hrvatskoj, nego su ga uvjetovale i druge međunarodne institucije koje se kod nas također doživljava i svodi na kolokvijalni pojam Europe.

Kao što nema realnih pokazatelja zašto je nekoć bilo više onih koji su ozlojeđeno  ponavljali „mi smo odavno Europa“ ili pak onih koji su usplahireno tvrdili „Europa nas ne želi“, pa zajedno zazirali od hrvatskog ulaska u EU, nema takvih pokazatelja ni sada, kada je najviše pristaša ulaska Hrvatske u EU.

Mogući je ulazak Hrvatske u EU zapravo od samih početaka najvećma emocionalni, a tek potom politički stav. U najmanjem je posljedica ekonomske računice. Da se radi samo o gospodarskom računu vrlo bi se lako izračunalo što se tim ulaskom dobiva a što gubi. Politika se nikada nije javno bavila takvim računicama.

Umjesto ekonomskih pokazatelja nude se politički paušali - da je „bolje svim zemljama koje su ušle u EU“, odnosno da se „još nijedna država nije pokajala koja je ušla u EU“. Tako se već početno emocionalno određenom političkom stavu dodaju i nove emocije. Koliko je politički stav da Hrvatska treba ući u EU emocionalno nabijen gotovo da je zorno iz stava da „naš ulazak u EU nema alternative“! Stariji će se sjetiti da se nekada ponavljalo da „socijalizam nema alternative” sada se to pak ponavlja i za EU!

Da bi hrvatski ulazak u EU ostao bez alternative iz javnoga je razgovora o EU potisnuto i protjerano svako utemeljeno mišljenje koje je razložno oponiralo neumjesnom veličanju EU i hrvatskog ulaska u nju. Takva su mišljenja proglašena nazadnim i etiketirana kao „euroskepticizam“. Prije takva paušalna svođenja sam pojam euroskepticizma javno se iskrivilo i naružilo.

Ono što je u Europi sasvim legitimni politički stav kod nas je javnim lažiranjem gotovo postalo politički delikt. S druge strane, hrvatski je euroskepticizam intelektualno banaliziran svođenjem na „sir i vrhnje“ koje nam zavidna EU kao kani oteti. Umjesto na ozbiljnu gospodarsku računicu, hrvatski se ulazak u EU sveo na budalaštinu sa sirom i vrhnjem, problem zagrebačkih kumica, odnosno naših svinjokolja.

Naši su „eurofili“ za nečiji račun iz javnoga govora o EU protjerali ne samo ono što bi proglasilili i proskribirali kao „eurouroskepticizam“, nego i eurorealizam. Javna hajka na  „euroskepticizam“ zapravo je bio smišljeni progon hrvatskog eurorealizma. S ušutkavanjem ljudi koji bi realno govorili o EU i odnosu nje i Hrvatske, nestalo je i svakog ozbiljnijeg, organiziranijeg i intelektualnijeg otpora rasprodaji hrvatskih gospodarskih vrijednosti.

Bez gospodarskog suvereniteta i sa političkim stavom da „ulazak u EU nema alternative“ Hrvatska je dovedena u autsajderski položaj. Ako je naš ulazak u EU mentalno i politički prihvaćen kao jedina mogućnost, o čemu Hrvatska zapravo ima pregovarati s EU? Tako unaprijed limitirana Hrvatska s EU ne može pregovarati, ona može jedino pristajati.

Pristajanjem pak da se svaka kritičnost i svako zrnce sumnje spram „svete EU“ podvede pod natražnjštvo, pa i proglasi kao antieuropejstvo, Hrvatska se od Europe zapravo više duhovno udaljila – jer je u Europi euroskepticizam normalan stav – nego što se Uniji ekonomski i politički približila.