Hrvatska budućnost u (eu)ropskom kontekstu nije romantični povijesni spektakl

Kad u noći s 30. lipnja na 1. srpnja na zagrebačkom Trgu bana Jelačića zasvira europska himna i označi ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, počet će još jedan hrvatski horor-film. Ovog puta riječ je o blockbusteru, jer direktni i indirektni troškovi pridruživanja Hrvatske Uniji, ako se uopće mogu izračunati, mjere se u stotinama milijarda eura, tako da se za troškove proslave ulaska RH u EU može reći: “Cijena? Prava sitnica!”. Tih 5,2 milijuna kuna za zagrebački “EU prajd” zapravo je u rangu ulaznice za kino-projekciju. Ali vrijedi ih dati, jer je taj “Zoki Horror Picture Show” najbolja predigra za premijeru i reprize europsko-unijskog “Frankensteina”, koje nas čekaju narednih godina i desetljeća. U toj “Noći živih mrtvaca” vidjet ćemo na pozornici i u prvim redovima – u društvu europskih “Godzila” i “King Kongova” – sve hrvatske političke “zombije” koji trebaju, da bi opstali, svježu europsku krv. Oni su, posve u skladu s rječničkim definicijama “zombija”, bića koja gube slobodnu volju i sposobnost samostalnog djelovanja; osobe izrazito čudnog, neobičnog ponašanja, izgleda i mentaliteta; osobe koje djeluju pod čijim utjecajem; manipulirane osobe; figure u tuđim rukama; oni kojima je ispran mozak. S druge strane, također u skladu s rječničkim definicijama, ovi hrvatski zombiji hrane se mesom živih ljudi i ljudskim mozgovima. Upravo zato ni ulazak RH u EU, ni hrvatska budućnost u europskom kontekstu nisu romantični povijesni spektakl, nego horor s elementima drame i trilera.

Ipak, kad u noći s 30. lipnja na 1. srpnja završi prigodna “parada pijanstva i kiča”, hrvatskoj će političkoj oligarhiji pasti kamen sa srca, budući da će ona time postići u najmanju ruku trostruki cilj.

Kao prvo, ostvarit će se takozvani tisućljetni hrvatski san o Europi, što je bingo u našim bespućima povijesne zbiljnosti. Kao drugo, EU-forija će na neko vrijeme skrenuti pažnju s lokalnih socijalno-ekonomsko-političkih problema. I kao treće, EU će, i to na duže staze, pružati hrvatskim moćnicima opravdanje za daljnju provedbu protunarodnih socijalno-ekonomsko-političkih mjera. Jer EU nije idilično “jedinstvo u različitosti”, zajednička europska povijest i kultura, “europska obitelj naroda” ili politička zajednica koja bi bila uzor za izgradnju nadnacionalne demokracije budućnosti. Europska unija je hladni i bešćutni mehanizam neoliberalnog kapitalizma, koji je, to već znamo, ne-demokratski i anti-demokratski, baš kao što je to pseudo-demokratski ekonomsko-politički sistem u Hrvatskoj.

Stoga će kamen, koji će 1. srpnja pasti sa srca hrvatskim političarima, pasti silom gravitacije na narod, na građane Hrvatske, na hrvatske radnike, nezaposlene, penzionere, studente i sve druge koji će jednim potezom pera biti uključeni u europsko “slobodno tržište roba, usluga, kapitala i radne snage”. I ne samo na ljudske resurse u Hrvatskoj nego i na hrvatske prirodne resurse.

Strah da će prirodni resursi i općenito javna, zajednička dobra u Hrvatskoj biti rapidno privatizirani nakon ulaska u EU malo je utišan zahvaljujući tome što je izgradnja sporne hidroelektrane na Ombli zaustavljena, navodno, zahvaljujući europskoj ekološkoj mreži “Natura 2000”. No, znaju li uopće građani Hrvatske s kakvim se problemima suočavaju čak i velike zemlje poput Italije, Francuske i Njemačke, koje ne žele pristati na totalnu privatizaciju izvora vode i vodoopskrbe prema preporukama Europske komisije? I jesu li građani Hrvatske zamijetili vijest, koja se u ožujku 2013. pojavila u samo nekoliko hrvatskih medija, da su predsjednik Europske komisije, Barroso, i predsjednik Izraela, Peres, raspravljali o golfizaciji i apartmanizaciji Srđa, nakon čega je Barroso malo pritisnuo hrvatskog premijera da se taj problem što prije riješi, naravno, u korist izraelskog poduzetnika Frenkela? O svemu tome treba razmišljati u “pijanoj noći 2013” i u osvit Europske unije.

Europa nije ubava sličica koju se može uokviriti hrvatskim licitarskim srcem, nego upravo sve drugo: antiseptične briselske kancelarije, tehnoznanstvena flajšmašina, vojne misije na svjetskim istocima, podivljale burze i prenapuhani financijski baloni, europske tvornice u europskim provincijama i jugoistočnoj Aziji, obesmišljeno europsko radništvo, izbjeglički logori i slumovi na rubovima blještavih europskih metropola…

Uglavnom, fantastični početak hrvatske odiseje u Europskoj uniji 2013. obećava da nam neće nedostajati europskih drama, trilera i horora. Stoga bi hrvatski euro-skeptici, euro-pesimisti i euro-apokaliptičari – ali i svi oni koji sada i ubuduće namjeravaju misliti i djelovati – trebali, kao svoju popudbinu, u Europsku uniju ponijeti jedan sasvim drugačiji film. To je “Nostalgija”, nadrealni film Andreja Tarkovskog, koji se, barem u svojoj završnici, stapa s hrvatskom i europskom realnošću. U kultnoj sceni tog kultnog filma, ludi Domenico – stojeći na konjaničkom spomeniku rimskom caru i stoičkom filozofu Marku Aureliju na Piazza del Campidoglio u Rimu – izgovara upozoravajuće riječi kojih bi se svaki Hrvatski Europljanin trebao prisjetiti kad pomisli na EU: “Evo mog novog saveza: mora biti sunčano noću, a snježno u kolovozu. Velike stvari propadaju. Male stvari traju. Društvo mora ponovno postati ujedinjeno umjesto da je ovako razjedinjeno. Samo pogledajte prirodu i vidjet ćete kako je život jednostavan. Moramo se vratiti tamo gdje smo bili, do točke gdje smo krenuli pogrešnim putom. Moramo se vratiti osnovama života ne prljajući vodu. Kakav je ovo svijet kad vam luđak govori da se morate sramiti samih sebe!” Nakon svoga govora, ludi Domenico se polio benzinom i zapalio, uz distorzirane zvuke Beethovenove “Ode radosti”, današnje himne Europske unije, koja će u ponoć s 30. lipnja na 1. srpnja zasvirati i na trgu nepostojeće republike kao rekvijem za demokraciju.