Hrvatska do Teznog

Vladajući trojac i dalje se gubi u prošlosti, ali i sadašnjosti. Potvrdio je to premijer Milanović u subotu navečer na HTV-u, kad je najavio da će on sa šefovima države i Sabora 15. svibnja otići u Tezno u Sloveniju, kako bi svi skupa odali počast žrtvama Titova poslijeratnog bezumlja. Na prvi pogled, lijepa gesta, nema što. Žrtvama treba odati počast. Ali nije baš sve tako idilično i jednostavno kako se čini. Josipović i Milanović nisu zaobilazili Bleiburg kad je to trebalo za slikanje pred medijima i za domaće političke potrebe. Tada ni jedan ni drugi nisu govorili da Bleiburg za njih ne predstavlja nikakav simbol žrtava komunizma, nisu u kampanji govorili i najavljivali da će Bleiburg prekrižiti u službenim komemoracijama i pokroviteljstvima, kako su to učinili kad su zaposjeli vlast. Što se to u kratko vrijeme dogodilo u njihovim glavama? Kakav svjetonazorski i činjenični obrat? Kako je do samo prije pola godine Bleiburg bio u njihovim glavama jedno, a sad Milanović kaže da on za njega ne znači ništa, jer da tamo nema žrtava? Zar su Milanović i Josipović na vlasti neke druge osobe? Ili je ipak riječ o još jednom primjeru političkog licemjerstva? Očito da je riječ o ovome potonjem.

Dobro, i to bi čak bilo očekivano od vladajućeg trojca. No također bi bilo za očekivati da su prije križanja Bleiburga usvojili neki novi, alternativni plan obilježavanja, prije svega kod kuće. Jer su galamili da zašto se mora ići u Austriju, zašto žrtve ne obilježavamo kod kuće? I što smo dobili? Hrvatsku do Teznog! Umjesto da nađu mjesto u Hrvatskoj za poklon žrtvama boljševičkog zuluma, oni opet rade cirkus. Neće u Austriju, ali hoće u Sloveniju! I evo još jednog apsurda. Vladajuća trojka na putu za Maribor, a Tezno je njegovo predgrađe, prolazit će i kraj Krapine, a iza nje je Maceljska šuma, ništa manje stratište nego što je Tezno, a zacijelo najveće u Hrvatskoj. I u Teznom i u Maclju stradale su iste žrtve, a krvnici su bili istog predznaka. Kao i u Teznom, i u Donjem Maclju postoji uređena kosturnica, u njoj više od tisuću posmrtnih ostataka otkopanih ondje početkom 90-ih koji su na dostojan ukop čekali više od desetljeća. Uz kosturnicu je i spomen-ploča, kao i kapelica. Od 2005., kada su posmrtni ostaci ondje ukopani, na tom se mjestu održavaju komemoracije komunističkim žrtvama.

I isto pitanje za hrvatskog predsjednika, šefa hrvatskog parlamenta i hrvatskog premijera: zašto zaobilazite hrvatska stratišta, zašto pijetet žrtvama ne iskažete na hrvatskom teritoriju? Što vas to smeta u Hrvatskoj? Ne samo da bi bilo dostojno od hrvatskog vodstva da se u prvom redu pokloni žrtvama u Hrvatskoj, nego bi bilo i moralno da manje troši kad hrvatskim građanima vlast poskupljenjima dodatno otežava i ovako preskup i sve siromašniji život. Put do Maclja svakako je jeftiniji nego do Teznog. Ako Čačić svima nama preporučuje da manje razgovaramo mobitelom, onda možemo i mi očekivati da će se politička svita manje vozikati u skupocjenim automobilima. No tko o tome od njih misli, kad to plaćaju hrvatski građani.

Ključno je da vlast nema pravu oporbu. HDZ je zasad još jedina politička snaga koja se može suprotstaviti ludovanju vladajućih. Nije to navijanje za HDZ, to je navijanje za hrvatsku demokraciju, za višestranačje, za zdraviji politički život, za bolju budućnost. Ali i politička realnost. Vladajući su se previše oteli kontroli, i čeka se HDZ. U njemu nekoliko njih bori se za stranački primat.

Jadranka Kosor i Milinović tu nemaju što tražiti, oni su potrošena roba. Među svim kandidatima „reformistima\", kako stranački teren sve više diše, Karamarko je opcija na koju baza najviše računa, da može dignuti HDZ na noge. Na ruku mu očito ide rasplet stranačke situacije, ali i politika vladajućih koja je zabludjela u prošlosti i koja dovodi do okrupnjivanja na drugoj strani. Do izbora u HDZ-u još su tri tjedna. A nakon toga više ništa ne bi smjelo biti isto.