Hrvatska dobila ekološku pljusku

Sve samo ne neizbježna bila je sramota koju je Hrvatska pretrpjela na Klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu. Skupina od 450 nevladinih organizacija, čiji aktivisti posljednjih tjedana žestoko zagorčavaju život čak i vladama svjetskih supersila kako bi ih natjerali na spašavanje klime, Hrvatskoj je dodijelila “Fosil dana”. Time je našoj vladi opaljena pljuska kao onoj koja se suprotstavlja “civilizacijskom konsenzusu”, kako se još naziva okupljanje oko zaključka da smo od prve industrijske revolucije upropastili atmosferu te da to sve skuplje plaćamo.

Riječ je o sporu koji doista nije bio potreban. Hrvatskoj se 1990. uzima kao bazna godina za proračun emisija stakleničkih plinova, što je dogovor svih vlada svijeta, osim onih najgorih od najgorih - poput, primjerice, Australije čija konzervativna opozicija u parlamentu blokira svaki odmak od biznisa s ugljenom. Naša je vlada pred sporazum iz Kyota donekle opravdano zahtijevala dodavanje kvota iz termoelektrana po BiH i Srbiji u čiju je gradnju ulagala do 1990, a na konferenciji u Nairobiju 2006. to je pravo Hrvatskoj i priznato. No, donesenu je odluku UN-ov Odbor za klimu ipak poništio. U svjetlu sve tmurnijih spoznaja o stanju planeta Zemlje i onoga što joj prijeti već za desetljeće ili dva, odlučeno je da se neće nikome popuštati jer se posao ionako mora obaviti što prije.

Hrvatska je najavila žalbu, što je legitimno, ali niti ima nade da će do presedana doći, jer se Hrvatska smatra razvijenom industrijskom zemljom, a niti je oportuno. I to niti ekonomski, niti politički, stoga što se u svijetu sve češće pojavljuju čak i ideje o sankcijama za “klimatske zločince”. Naša Vlada sada uzima zdravo za gotovo da je za 2020. hrvatski prijedlog pet posto CO2 manje, no UN-ova tijela taj isti prijedlog vode kao šest posto više, što je jedan od najgorih klimatskih prijedloga neke razvijene zemlje.

Vlada je, dakle, odlučila tjerati mak na konac u trenutku kad što veći klimatski angažman ne traže samo aktivisti, nego i ostale zemlje. Jer, ako ti susjed dobije pravo na više CO2, ti ćeš posljedično imati pravo na manje. Nadalje, vlada jest u pravu kada tvrdi da se ciljevi za 2020. koje zastupa vjerojatno neće ni primijeniti jer s ulaskom u EU preuzimamo drastične mjere EU-a. Ali, ako se naš pojedinačni cilj neće primijeniti, zašto se onda uopće sramotimo tvrdoglavim traženjima istog!? Zašto, konačno, ne uskočimo u vlak sve brojnijih zemalja koje otvaraju radna mjesta i masno zarađuju na novim tehnologijama i obnovljivim izvorima energije? Možda zato što je najavljeno da će se provedba sporazuma iz Kopenhagena provjeravati svake godine. U tom slučaju energetska strategija Hrvatske, koja se oslanja praktično isključivo na fosilna goriva, postaje neprovediva kao i čudni projekti najavljeni za tko zna čiji račun posljednjih godina. Zelena akcija će reći da je samo istina izišla na vidjelo, jer energetska strategija jest razlog za sramotu. Resorna ministarstva će, pak, zbog prokazivanja u svijetu uprijeti prstom upravo u Zelenu akciju. Ali, nije li time nevladina scena posvuda definirana? Nije li to, na kraju, još i “kamilica” u odnosu na ono što podružnice npr. Greenpeacea rade vladama u svojim zemljama?