Oduvijek sam se divio mudrosti naših praotaca. Najprije kako su samo izabrali da baš ovaj komad zemlje bude sveto hrvatsko tle. I to ne zbog kristalno plavog mora, ili prebogate slavonske žitnice, nego zbog terena za lako iskopavanje i toliko podatnog kraškog dijela, prepunog jama koje će se, povijesno gledano, nešto kasnije pokazati iznimno upotrebljivim.
Onda su kroz stoljeća sve te jame istražili, obilježili, predajom prenosili s koljena na koljeno i kada je došlo vrijeme velikih klanja, hopa, lako smo prizvali tradiciju u sjećanje. Jedna je u onoj šumi, druga u ovoj i tako sve dok Hrvatsku nismo pretvorili u veliko golf igralište na kojem se partizani i ustaše love od jame do jame. Samo na ovom našem terenu jama je izgleda više od 19 i iz njihovih dubina odzvanja cerek tradicije ubijanja.
Kako god, povijest nas je sustavno tamanila i uopće mi nije bilo važno jesu li ubojice lijeve ili desne, crvene ili crne, jesu li žrtve prave ili krive, nevini ili zločinci, ono što jest bilo važno i što se računalo bila je istina da su ubojice živjele i još uvijek žive među nama i da svakog dana hodamo po grobovima i po kostima, a da toga nismo ni svjesni. Moja, Žnorina, Gajbina i Glavina generacija zbog svega toga je uredno sjebana, ali smo isto tako učinili sve da i oni koji dolaze poslije nas ne budu pošteđeni golferske tradicije naših naroda i narodnosti.
– Misliš da će ikada kazniti sve zločince? – pitao me Glava.
– Mislim da to nije moguće, jer ritam zločina nikad neće zastati. Ako pravda za samim zločinom kasni najmanje pet godina, onda je krvoproliće jednostavno neuhvatljivo. Ne treba se zanositi. Mi smo svi rođeni u krvi – slegnuo sam ramenima.
Pitao sam se, da smo rođeni 60, 70 godina ranije, dali bismo nas četvorica u onim velikim previranjima nosili različite uniforme i danas možda već ležali po različitim jamama. Ovako smo upali u igru u kojoj ti se ne dopušta jednostavno ostati čovjek, već se od tebe očekuje da legitimaciju tko si potvrdiš u odnosu na zločin pojedine ratne strane.
E pa od mene će se to teško dobiti, jer nabijem ja na onu stvar sve one koji su ubijali i u ime partije, i u ime ideologije, i u ime nacije i u ime Boga. Oni za mene nisu bili ni oslobodioci, ni borci za pravdu i istinu, ni revolucionari, ni vizionari. Oni su za mene svi odreda bili jednostavno ubojice. Nekada si mogao izgubiti glavu zato što si tvrdio da je zemlja okrugla. Danas možeš izgubiti glavu ako na toj okrugloj zemlji pokušaš zatražiti minimum vlastite autonomnosti u odnosu na histeriju koja njome vlada. Svi će ti reći: Nemaš na to pravo. A ono što pređima nisam mogao oprostiti bilo je nesnalaženje u brojkama. Matematika nam je šepala i to ne samo kod prebrojavanja leševa, nego i kod nevažnijih stvari. Recimo, kod prebrojavanja nezaposlenih.
– 335 tisuća, opet se moramo tući sa trećom armijom po snazi u Europi, armijom nezaposlenih – veli Gajba.
– Jebiga, samo kad smo već kod toga tu niti ne pokušavamo utvrditi zapovjednu odgovornost. Kako utvrditi odgovornost kad ne možemo utvrditi niti koliko ih točno ima – dodao je Glava.
– Pa možda da Haag od nas traži i uvid u registar nezaposlenih – predložio sam.