Ne pada snijeg da pokrije dol i brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag! Na primjer, ovdje u Hrvatskoj. Spustila se temperatura, zapuhali hladni vjetrovi i zasuo nas sitan, suh snijeg. Javna priopćivala odmah pokazaše svoju ćud i zasuše nas vijestima i pričama o zastrašujućim posljedicama snježne zime. Kao da je ovo prva zima sa snijegom debljim od deset centimetara, kao da temperatura nikad nije pala ispod minus deset, kao da su zimske prometne teškoće veliki novum, kao da se nikad prije nitko od zime nije smrznuo (da bi beskućnik na klupi u parku zauvijek zaspao, nije nužno da bude minus deset, dovoljno je i ugodnih plus petnaest) i kao da igdje u našem dijelu sjeverne polutke, recimo, u Lici, postoji ikoje pravo planinsko selo koje usred zime neko vrijeme nije bilo “odsječeno od svijeta”.
Za građane Moskve minus deset je pjesma, a minus dvadeset se uopće ne računa i sve funkcionira jednako dobro (ili loše) kao usred ljeta. Dobro, Hrvatska je na Mediteranu, pa je razumljivo što su Hrvati na zimu osjetljiviji od Rusa. Za Splićanina je centimetar-dva snijega dovoljan razlog da u punoj zimskoj opremi (pripremljenoj za Kupres) izleti na Prokurative – na skijaški spust ili da u kupaćim gaćicama odjuri na Bačvice – na picigin. U čemu i nema ništa neobično ako se ima na umu činjenica da se građanina – ne samo u Splitu i Hrvatskoj nego i posvuda u svijetu – pola godine izluđuje globalnim zatopljenjem, a pola godine dolaskom malog ledenog doba.
Splitske su zvjerke, zapravo, dobro iskoristile iznenadni snijeg i na duhovit se način narugale i strahu od utapanja, i strahu od smrzavanja. No, dok je većina građana na snijegu ostavila tragove veselja, originalnosti i razdragane zafrkancije, bilo je i onih koji su se, pogođeni činjenicom da se netko u njihovoj blizini usudi veseliti i zafrkavati, u snijeg jednostavno pokakili. Nema tu, kažu, nikakve senzacije, nikakvih iznenađenja, a nije ni istina da je snijeg pao neki dan. “Snijeg je u Splitu”, kako je to na utjecajnoj tribini formulirao jedan od njih, “pao prije više od dvadeset godina i sve otada nije prestao padati.” Tako da “već dvije decenije” grad živi “pod ledenom korom”.
Da su na Split prije nekoliko dana pale i sjekire, ne bi to bilo ništa prema onome što se sa Splitom dogodilo “prije više od dvadeset godina”, kada je propala svijetla i ugodna Jugoslavija, a pojavila se mračna i hladna Hrvatska. Mogla je u more propasti i Dioklecijanova palača sa Sv. Dujom, koga briga! Što će nam palača “pod ledenom korom” Republike Hrvatske. Propala dabogda!
I sad se tu pojavljuju neki dečki i cure, koji se skijaju na Rivi, skaču u more i dobro se šegače. Prava muka za nekoga za koga je s dolaskom Republike Hrvatske došla mračna zima koja neprekidno traje već više od dva desetljeća.
Kad tko rekne da u Hrvatskoj ima građana koji ne podnosi Hrvatsku i da otud potječu neke njezine teškoće, odmah mu se zalijepi ružna etiketa. Ne bi li bilo vrijeme da napokon tragove u hrvatskom snijegu počnu čitati pravi tragači?
Ah, gospodine Pavičić - to samo povijest i dalje šeta u sramotničkoj halji, ništa novo u Hrvata!