Hrvatska na žalost, nema svoga Dobrinjina

U Moskvi je 6. travnja, u 91. godini, umro Anatolij Fjodorovič Dobrinjin, sovjetski veleposlanik u Washingtonu od 1962. do 1986. Taj bravarov sin s diplomom zrakoplovnog zavoda i diplomatske akademije službovao je pod Molotovom, Šepilovom, Gromikom..., a kao ambasador u Americi preživio je pet sovjetskih generalnih sekretara i šest američkih predsjednika. Prvi veliki posao obavio je na tajnom noćnom sastanku, 27./28. 10. 1962., kada se s Robertom Kennedyjem, predsjednikovim bratom, dogovorio o demontaži ruskih raketa na Kubi (koje, prema službenim ruskim izvorima, nisu postojale) i američkih u Turskoj i tako ugasio karipsku krizu koja je umalo dovela do trećeg svjetskog rata. Kako je počelo, tako se i nastavilo, pa se Dobrinjin u Washingtonu najmanje bavio javnim sovjetsko-američkim odnosima, a najviše vremena trošio je na privatne i/li tajne susrete s američkim vodstvom.

Imao je stalnu skrivenu telefonsku vezu s Bijelom kućom i u svakom je trenutku s Amerikancima mogao rješavati prijepore koji javno nisu postojali ili su bili nerješivi. Dobrinjinova diplomatska učinkovitost (i dugovječnost) počivala je na jasnom razlikovanju onoga što države javno govore i onoga što stvarno (tajno) rade.

Da se sjetim sposobnog Rusa u Washingtonu, potakli su me naši političari, politički analitičari, teoretičari, komentatori, koji se ovih dana upinju dokazati kako je RH devedesetih godina prema BiH vodila “neiskrenu politiku”.

Službeno je naša zemlja, kao, imala posve ispravu politiku, ali je problematična bila ona neslužbena, zbiljska, koja se vodila skrivenim kanalima. Premda je iz primjera s Dobrinjinom, Rusima i Amerikancima svakome očito da se odnosi među državama ne zasnivaju samo na onome što se vidi, nego i na onome što se manje ili više tajno radi. To su samo dva lica jedne politike koja se ne procjenjuje na osnovi toga koliko je iskrena, nego koliko je uspješna.

U kakvom su odnosu politika i iskrenost kad sovjetski ministar Gromiko usred Washingtona javno izjavi da na Kubi raketa nema, a njegov veleposlanik nekoliko dana kasnije na tajnom noćnom sastanku prizna da raketa na Kubi ima?

Je li iskreni veleposlanik osramotio neiskrenog ministra? Makar što! I ministar, i ambasador, i druga strana, igrali su istu igru, a to je igra političkog nadmetanja u kojoj se ne gleda tko kako igra, nego tko što postiže. Raketna su postrojenja demontirana i samo je to važno, a sve drugo su trice i kučine za hrvatske političke analitičare i sveučilišne profesore s Političkog fakulteta. Ne, nije riječ o tome da je moral u politici nepoželjan, nego samo i jedino o tome da svaka politika, bez obzira na to tko ju i gdje vodio, ima najmanje dva lica.

Naša je nesreća u tome što ne znamo i ne želimo znati što je država, što su njezini interesi i, na koncu konaca, što su državne tajne.

Mi nemamo ni svog Dobrinjina, ni svog Gromika, ni braću Kennedy. Ali smo zato spremni na sve što našoj državi može nauditi! I to najiskrenije.