Hrvatska naivnost i haaška pravda

Otkako je Stjepan Mesić postao hrvatski predsjednik i uselio se u Ured predsjednika na zagrebačkom Pantovčaku, hrvatskoj i međunarodnoj javnosti postali su dostupni kojekakvi transkripti, pa i dobro čuvane tajne.

Zapisnici o tome što se u državnom vrhu devedesetih godina službeno i neslužbeno razgovaralo postali su, uz ostalo, ključni materijal i za podizanje haaških optužnica te sredstvo rekonstrukcije suvremene hrvatske povijesti. Iako za većinu njih nema čvrstih dokaza o autentičnosti, ti su nam transkripti postali svojevrsna prijetnja...

Istodobno, jeste li ikada čuli za slične srbijanske transkripte? Zamislite zapisnike razgovora Slobodana Miloševića s Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem ili Milanom Martićem u kojima dogovaraju agresiju i genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Iako bismo ih mogli do pojedinosti rekonstruirati, nećete ih nikada vidjeti, niti će ikome poslužiti kao dokaz na sudu, jer ako su i postojali srbijanske vlasti su ih davno uništile ili dobro sakrile, kako ne bi naškodili njihovim nacionalnim interesima. I onda nije čudo kad Međunarodni sud pravde skida odgovornost sa Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini, jer navodno nema dokaza o izravnoj odgovornosti Beograda.

Dok Srbija uživa u toj presudi i štiti najveće ratne zločince, Hrvatska mora dokazivati da je imala pravo osloboditi svoj okupirani teritorij i da je “Oluja” bila legitimna vojno-redarstvena akcija. Dok činjenice o stravičnoj srbijanskoj agresiji lagano padaju u zaborav, Hrvatska je primorana sve više isticati svoju odgovornost za sporadične zločine koje su pojedinci počinili tijekom i nakon oslobodilačkih akcija...

A dok je cijeli hrvatski državni vrh stajao u stavu mirno kad bi dolazila haaška tužiteljica Carla del Ponte, dotle su srbijanski lobisti s njome postizali nagodbe o prikrivanju dokaza o umiješanost Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i BiH, o čemu je ovih dana posvjedočio i jedan od njezinih najbližih suradnika tužitelj Geoffrey Nice...

Srbi su se očito i nakon rata pokazali lukavima, pragmatičnima, jedinstvenima i sposobnima za vrhunske obmane, štiteći svoju državu i njezine nacionalne interese. Hrvati su naivno vjerovali svemu što su im Carla del Ponte i njoj slični govorili i tjerali mak na konac međusobno se optužujući i podmećući, ne mareći ni za kakve nacionalne interese.

Danas, kad je svima jasno da u Haagu vlada politika, a ne pravda, budimo realni i priznajmo da još mnogo toga moramo naučiti od istočnih susjeda.