Hrvatska, najbolji susjed

Visoki izvor iz Banskih dvora nema pojma. Visoki izvor je naivan (naivna). Samo dodatno iritira javnost. Tako ćemo zaključiti nakon pokušaja argumentiranja zašto bi Hrvatska trebala ratificirati sporazum Tuđman-Izetbegović iz 1999. kojim se naša država opet odriče dijela svog teritorija. Dakle, kako to “Visoki izvor iz Banskih dvora” pokušava javnosti objasniti ovaj, najblaže rečeno, nepopularni stav da se treba odreći dva otočića, dijela rta Klek i pripadajućeg teritorijalnog mora od 20 četvornih kilometara? – Kaže visoki izvor da bi tako RH “poslala poruku kako je sposobna i spremna rješavati granice i druge bilateralne sporove sa susjedima.” Valja se složiti da bi takvom ratifikacijom RH svakako poslala poruku svim susjedima, samo ona bi prije mogla zvučati ovako: “Tražite, dobit ćete, mi smo sposobni riješiti spor tako da udovoljimo vašim željama.”

Hrvatska nema riješenu granicu ni s jednim od svojih susjeda, bivših republika propale državne zajednice. Niti sa Slovenijom, gdje se arbitrira oko Savudrijske vale (Piranskog zaljeva), ali i oko nekoliko sela, da ne spominjemo i notornu okupaciju dijela hrvatskog teritorija na Sv. Geri, odakle slovenske tajne službe već više od dva desetljeća prisluškuju pola Hrvatske. S BiH imamo neriješenih dvadesetak točaka na granici dugoj otprilike tisuću kilometara. Međudržavne komisije godinama se sastaju i razmatraju svaki kamenčić, polje, rukavac i draču oko kojega se sporimo, no čeka se cjelovito rješenje, premda su se stručnjaci već uvelike dogovorili. S Crnom Gorom proglašen je, zapravo status quo o Prevlaci, koja jest naša, ali nikako ne možemo ući u korištenje i uživanje tog posjeda. Morska granica između RH i Crne Gore isto tako nije do kraja definirana. Čeka se. Sa Srbijom, zna se, isto tako nema nikakva potpisanog dogovora. Nema niti dogovaranja. Problem su tzv. ade s jedne i druge strane Dunava (najpoznatija je ona Šarengradska), gdje RH potražuje nekoliko puta veći teritorij koji se nalazi na “srpskoj” strani Dunava, nego što to Srbija potražuje na hrvatskoj strani Dunava. Zajedničko svim ovim neriješenim graničnim problemima jest da je na snazi granični provizorij. Hrvatska ne može riješiti niti jedan granični problem jer susjedima odgovara da ostane ovako, u pravilu susjedi su u posjedu teritorija koji mi deklariramo kao naš. Čemu onda to mijenjati. Susjedima se ne žuri. Stoga samo valja čekati Hrvate, doći će oni sami na dogovor o granicama. Kao što smo morali doći Sloveniji da bismo riješili morsku granicu jer nas je Slovenija blokirala pri prijmu u EU. Kao što smo sada došli k BiH, jer imamo gorući problem kako kroz godinu dana, kada uđemo u EU povezati dva dijela Hrvatske. Kao što ćemo se sutra, evo kladio bih se, opet mi prvi obratiti Srbiji da riješimo i taj granični problem. Kada pristupaš rješavanju graničnih problema uvijek iz pozicije nedostatka vremena, jasno je da time u startu imaš oslabljenu pregovaračku poziciju. Upravo se to Hrvatskoj stalno događa. Konkretno, u slučaju razgraničenja s BiH, i ova vladajuća garnitura ponaša se vrlo slično kao i nekoliko prijašnjih vlada. I ona će pokušati progurati ratifikaciju kroza Sabor, ne pitajući se zašto se već dva puta odustalo od tog posla. Očito ima razloga.

No, kako se i ovoj vladi žuri, Visoki izvor iz Banskih dvora nalazi utjehu i kaže; “Na taj bi način (ratifikacijom) pokazali da problem nije u nama, a naše bi pozicije sa Slovenijom bile ojačane”. Znači, ako dobro tumačim visoki izvor iz Banskih dvora, RH bi, predajom dijela hrvatskog teritorija u južnoj Dalmaciji Bosni i Hercegovini, ojačala svoje pregovaračke pozicije sa Slovenijom koja nas sada pokušava, po drugi puta, ucijeniti pritišćući nas oko dugova Ljubljanske banke? Dat ćemo teritorij BiH i onda će se Slovenija posramiti i ratificirati naš prijam u EU!? Hrvatska, susjed kakvog bi svatko poželio.