Hrvatska nije u krizi - 4. dio

• Trenutačno banke nude zaista odlične kamate na štednju. Jeste li zadovoljni reakcijom štediša na vašu ponudu?
RADAKOVIĆ: Ne povećavamo kamate nego vodimo računa o vrijednosti novca. U određenom trenutku imali smo visoku stopu inflacije i išli smo prema tome da štednja ostane štednja. Naša kamatna stopa sad je tek na nuli jer je inflacija poravnata s kamatnim stopama u banci. Ne možemo očekivati da kamate budu 2-3 posto, a inflacija 7 posto, jer tako ne možemo zadržati štednju u banci.

LUKOVIĆ: Godina je rekordna po štednim ulozima jer je došlo do prelijevanja iz investicijskih fondova u štedne uloge u banke. Apsolutno smo zadovoljni rastom štednje u ovoj godini i računamo na rast štednje kao na jedan od ključnih izvora za financiranje banke u idućoj godini. Sve se više uviđa u svijetu kako će taj staromodni trend biti način opstanka i najvećih banaka. Investicijske banke se polako uklapaju u komercijalne banke koje su stabilne i koje je ova kriza puno manje pogodila upravo zato što imaju vlastite depozite građana i poduzeća. Model poslovanja koje imaju hrvatske banke i koji računa na ključni izvor financiranja u lokalno prikupljenim depozitima, vrlo je solidan i ostat će takav i u idućim godinama .

PRKA: Ove smo godine imali 500 milijuna eura prirasta štednje. Ne smatramo da treba dizati kamatne stope jer je percepcija danas na sigurnosti. Ne želimo platiti toliku cijenu jer tu cijenu moraju platiti oni koji uzimaju kredite. Kamatne stope su dobre u odnosu na padajući trend inflacije. Da je inflacija nastavila trend iz srpnja i kolovoza, to bi bilo zabrinjavajuće. Sada smo svjedoci da pritisak cijena jenjava i mi procjenjujemo da će prosječna inflacija iduće godine biti ne više od pet posto, što je značajno ispod trenda iz ove godine. Iduća godina morat će dati odgovore na fenomene inflacije, da li su kamatne stope realno pozitivne ili negativne.

Ali treba isto reći da je držanju novca u bankama najgora alternativa držanje novca u čarapi. Taj novac se ne može osigurati, a od 1. siječnja 2009. ništa se više neće moći plaćati gotovinom iznad maksimuma od 105.000 kuna. Držati gotovinu u čarapama iznimno je skupo, a najsigurnije je, u odnosu na sve fondove, držati novac u bankama. Nisu normalni prinosi koji su zarađivali investitori u dioničkim fondovima od 30 do 50 posto. Ako je stopa rasta ekonomije 4 posto, onda je to obično za neke sigurnije dionice rast od dva do tri puta veći od stope bruto domaćeg proizvda. Primjereni okviri zarade na dionicama su od 10 do 13 posto.



ŠKEGRO: Jedan od razloga zašto se u Americi na početku krize nije moglo reagirati jest inflacija koja je došla uglavnom iz energetskog sektora. Po čemu je nafta u srpnju 2007. koštala 50 dolara za barel, a u srpnju ove godine 150 dolara? To zasigurno nema nikakve veze ni s američkim tržištem nekretnina ni s hrvatskim komercijalnim bankama, ali je to ušlo u sve stope inflacije. Tada američka središnja banka nije znala da li se braniti od inflacije ili štititi nekakve banke koje nemaju vlastite depozite.

• Ministre, što vi kao osoba zadužena za uspješno punjenje državnog proračuna kažete na to da se jedino izuzetno snažnim intervencijama novcem poreznih obveznika rješava kriza? Je li to održivi model kao način funkcioniranja države i društva?
ŠUKER: Intervencija je bila jedino moguće rješenje, jer da se američki i neki europski ministri financija nisu tako postavili, sve bi otišlo k vragu. Tu se radi o procjeni da li treba intervenirati nekim mjerama koje nikada ne moraju doći na naplatu ako se stvari dobro poslože. A kad sve to skupa završi, treba sjesti i u miru analizirati uzroke krize i vidjeti u kojem smjeru treba ići sutra. Nekakav uzrok mora postojati, da li je to kontrolni instrumentarij, u trenutku krize nitko se nema vremena baviti tim pitanjima, nego kako utišati i spasiti stvar.

Prošle godine, u studenom ili prosincu, krenula je priča o inflaciji i odmah su u taj inflatorni vlak uskočili mnogi koji za to nisu imali nikakav opravdani razlog. U zadnjih mjesec-dva cijena energenata, ponajprije dizela, spustila se za gotovo dvije kune, a od onih koji su vikali da moraju dignuti cijene zbog porasta cijena energenata, ni od koga nisam čuo da treba spustiti cijene. To je psihološki moment za koji svi, od politike, biznisa, medija moramo biti svjesni da ga moramo zaustaviti.

To je nezaustavljiva stihija. Drago mi je da su hrvatski mediji u subotu lagano počeli smirivati situaciju, jer da se to nije zaustavilo, došlo bi do stampeda koji bi teško izdržale poslovne banke. Sjetite se srpnja i inflacije. Što bi bilo da Vlada nije napravila mali potez oko električne energije kojim je svima poslala jasnu poruku da uvijek može intervenirati. To je naravno pokrenulo priču. One inspekcije u srpnju imale su za cilj da dobijemo jasnu informaciju koliko su poskupjeli određeni proizvodi i kolika je čija marža. I da se nije dogodilo ono što se ipak dogodilo, mi bismo izašli van s podacima da hrvatski građani vide koliko tko zarađuje na njima.

ŠKEGRO: Percepcija je da su banke privatne kad ide dobro, a država uskače novcem poreznih obveznika kad dođe kriza. Nema drugog rješenja, jedino je država ta koja svojom veličinom i po ustavu i zakonima mora intervenirati u tim trenucima jer je sve novac poreznih obveznika. Država to mora raditi jer su bankarski i financijski sustavi po svojoj klasičnoj definiciji javno dobro. Sve jedinice u tom financijskom sustavu mogu biti 100 posto u privatnom vlasništvu, ali on je kao cjelina javno dobro i država ga mora štititi. Tu je riječ o spašavanju naroda preko financijskog sustava, a ne pojedinačnih menadžera koji nekada znaju prevršiti svaku mjeru svojim bonusima kada stvari idu dobro, a nema ih u naknadi štete kada stvari krenu loše. Nema drugog osim države i da nisu američka, europske i hrvatska država stale iza ovoga, nema tog privatnog alternativnog sektora koji će uskočiti i spasiti takvu krizu koja je krvotok života i gospodarstava.

• Na kraju vam moramo postaviti jedno pitanje koje nije isključivo vezano uz biznis, nego je možda i tema za dugo filozofiranje. Zanima nas što mislite o brojnim tezama medija, pa i pojedinih političara, kako ova kriza označava smrt modela liberalnog kapitalizma.
ŠKEGRO: Kaj god! Nigdje u svijetu, ni u Americi ni u Hrvatskoj, nema čistih modela, od kojih se uvijek polazi. Ni u Americi se ni u kojem koraku ne može reći da je ona neoliberalna tvorevina.



PRKA: Nisam zagovornik sadržaja liberalnog kapitalizma, jer dugoročno stvara neravnotežu u društvu. Sigurno treba dobro promisliti jer uz tržište samo po sebi, u smislu Smitha i Ricarda i njihove nevidljive ruke koja regulira, pokazala se i vidljiva ruka i Kennesov koncept po kojem država treba korigirati tržište. Svijet se mijenja i mora doći do socijalnog balansa. 99 posto Amerikanaca, pokazala je studija britanskog Economista, nije participiralo u dodanoj vrijednosti koju je kreirala Bushova administracija. Socijalni balans i ravnoteža su potrebni, a hoćemo li ga ikad poistovjetiti sa skandinavskim modelom, pitanje je o kojemu treba voditi računa.

ŠUKER: Više ništa neće biti kao što je bilo. Teško će biti izbrisati iz svijesti ljudi potrošnju i lako dobivanje kredita jer teško je nekome tko je mogao doći do bilo čega reći – od sutra toga biti neće. Ali sigurno je da će neki kontrolni instrumentariji biti sasvim drugačiji. Sadašnje podržavljavanje i reprivatizacija je samo privremeni korak koji će danas ili sutra doći na svoje.

LUKOVIĆ: Siguran sam da se ne radi ni o smrti privatne inicijative, poduzetništva niti kapitalizma i tržišnog gospodarstva. Sigurna posljedica ove krize bit će više propisa, uz opasnost da ih bude čak i previše. U korijenu ove krize ipak nije nedostatak propisa i načela, nego više njihovo neprimjenjivanje.