Hrvatska ovisnost 
o "regionu"

HTV-ovac Aleksandar Stanković osvjedočio se koliko je glasoviti režiser Emir Kusturica hirovit, nepredvidljiv i ćudljiv. Stanković i HTV-ova ekipa potegli su oho-ho put, ali ih je Stankovićevim pitanjima i vođenjem razgovora razljućeni režiser na pola razgovora istjerao iz kuće.

Da je Kusturica plahovit, znalo se. Ali ne zna se koji je stvarni motiv hrvatske televizijske ekipe da se iz Zagreba otputi do srbijanske nedođije, do planinskog sela i Kusturičine kuće! Niti je Kusturica dobio Oscara, niti se odrekao Slobodana Miloševića, niti se kani vratiti u Sarajevo. Nijedan od tih povoda nije postojao za tako dalek put, ni za kasniji rizik.

Ništa valjda do neke hrvatske ovisnosti o “bliskom istoku”. Desetak dana prije nego je društvo s Prisavlja Kusturica najurio, Stanković u svojoj internetskoj kolumni “Pričam ti priču” ima “ispravak netočnog navoda”, tj. uzgredice hrvatskog redatelja Jakova Sedlara – da tvrdnje o superiornosti srpskoga filma nad hrvatskim ne stoje, jer da srpski film u svijetu i nije polučio nešto osobito – Stanković je s pravom ironizirao.

Upitao je znače li Sedlaru nešto imena Aleksandra Saše Petrovića, Dušana Makavejeva i Emira Kusturice. Ali ni to spominjanje nije ga zaštitilo od Kusturičina bijesa. Kao što je prije rata u Sarajevu, prijek i osion, išamarao Miljenka Jergovića, tako je sada, ali jednako nepristojno i bahato, potjerao Stankovića. Kusturičina naprasitost nije ništa novo.

Ali uvijek se novom pokazuje neka hrvatska ovisnost o “regionu”. Da nije bilo tolikog natezanja i sporenja oko granica, Sloveniju u Hrvatskoj valjda nitko ne bi ni spominjao usprkos tome što smo i sa Slovencima zajedno živjeli sedamdeset godina. No kada god nešto šušne u srbijanskoj politici, sportu, umjetnosti ili na estradi, u Hrvatskoj se odmah ćule uši.

Kad na istoku nekoga važnoga nešto zasvrbi, u Hrvatskoj se mnogi odmah češu. Nije tome razlog samo jezik. Ta je ovisnost izgleda puno dublja. I ta navezanost nije od jučer. Pa kod nas se još uvijek, i ne samo u novinarstvu, razmišlja u jugokontekstu, iz njegove mentalne ovisnosti. Da toga nema, na HTV-u ne bi bilo ni incidenta s Emirom Kusturicom.

No, valjda je i to cijena “kulturne suradnje”. Rat je prošao, i zna se tko je što u njemu bio. Ne može se trajno biti u zavadi. Ali se izgleda stalno, eto, obnavlja nekadašnji model ponašanja. Kakva je to pak skrovita potreba? Politički se prostor više ne može objediniti, ali je čini se ostala neka dublja mentalna potreba i ovisnost za “reintegriranjem duhovnog prostora”.

Ako je i Kusturici do toga, što i sam nešto ne poduzme, što ne ode u Sarajevo? Da je zgotovio razgovor s Kusturicom, najvjerojatnije bi ga Stanković i to pitao. I najvjerojatnije bi to bio zanimljiv razgovor. Ali za koga? Za nas starije koji smo živjeli u Jugoslaviji i koji znamo za Kusturicu.

Mlađi i mladi najvećma za njega i ne znaju, niti im on što znači. Može li nacionalna “javna televizija” raditi nešto samo zbog nečije nostalgije? I još riskirati da joj novinar zbog toga sumnjiva motiva od politički sumnjiva miloševićevca dobije i batina?