Hrvatska pod okupacijom

Možete li zamisliti kako neki ministar ili drugi državni dužnosnik u vrijeme dr. Franje Tuđmana veleposlanika Amerike ili neke druge velesile u Zagrebu obavještava o potezima ili namjerama hrvatske vlasti, denuncirajući pri tome vlastite građane, kao da mu to nalažu pravila o odnosima između gospodara i podanika? Pokojni predsjednik takvo što nikad ne bi dopustio. Kao što ne bi pristao ni na ono što je bilo uvod u izdajničku politiku što u Hrvatskoj traje više od deset godina - to jest nemoguće mu je bilo i zamisliti da koaliciju za izbore sastavlja uz pomoć i blagoslov svjetskih moćnika. Kakva će biti narav vlasti u Hrvatskoj na početku 2000. godine vidovitiji su mogli znati puno prije nego što je formirana. Famozna šestorka koja se sprema pobijediti na izborima - SDP, HNS, HSS, HSLS, LS i IDS - hodočasti u Ameriku na dogovor s državnom tajnicom Madeleine Albright, kao da je to nešto normalno a ne izraz sramotne podložnosti strancu, njegovu političkom proračunu i interesu. To hodočašće bilo je uvod u gubitak suverenosti i pretvaranje Hrvatske u koloniju SAD-a i Europske unije, pa je ono što danas, zahvaljujući WikiLeaksu, čitamo o Bajićevim, Šimonovićevim, Stierovim... denuncijacijama hrvatskih generala Amerikancima očekivana posljedica “detuđmanizacije” Hrvatske. Štoviše, te denucijacije i nisu tako velik grijeh u usporedbi s izdajama svih vlasti poslije Tuđmana. Račanova i Budišina koalicija u Saboru proglašava Haag nadležnim za Bljesak i Oluju. Stjepan Mesić na sve strane razdaje Tuđmanove transkripte i u Haag neovlašteno šalje dokumente niječući tako suverenost države kojoj je na čelu. Ivo Sanader u potrazi za Gotovinom pušta u državu strane, britanske obavještajce gazeći tako Ustav. Jadranka Kosor zbog topničkih dnevnika progoni članove Gotovinina braniteljskog tima tako bjesomučno da je obuzima očaj kad joj Haaški sud zabranjuje daljnju pretragu njihovih dokumenata i računala... Izdaja nacionalnih interesa i progon svih u koje se prstom upre iz Haaga ili iz središta svjetske moći postala je navika, i to navika svih. Čovjek bi pomislio da je velika politička razlika između Ivana Šimonovića, koji je obojen lijevo i liberalno, i Davora Stiera, koji je nosio nekakve ustaške stigme, ali s istom izdajničkom strasti američkom veleposlaniku govore o Gotovini i njegovim odvjetnicima.

O svakom lošem postupku vladajućih obično čujete brze i zlurade reakcije slijeva, a jeste li ih čuli ili pročitali nakon otkrića WikiLeaksa? Naravno, niste ih čuli ni od Josipovića, ni od Milanovića, ni od Pusićke, jer je riječ o istom mentalitetu namjesnika u koloniji kojima je normalno da se gazde o svemu obavještava. Pri tome se svakako računa na osobne probitke koji su važniji od Hrvatske. Ako se Ivan Šimonović vinuo do zamjenika glavnog tajnika UN-a, dobro plaćenih mjesta bit će i u hijerarhijama i tijelima Europske unije kad postanemo njezinom članicom. Na žalost, pomirenost s podaništvom opća je pojava, ni u jednoj parlamentarnoj stranci nema mu otpora, Hrvatska je kao kolonija i materijalna činjenica i mentalitet. U takvoj Hrvatskoj Ante Gotovina i Mladen Markač morali su doživjeti ono što su doživjeli. Jer vlasti poslije 2000. godine nisu proizašle iz “Oluje”, iz oslobođenja i suverenosti Hrvatske nego iz nove okupacije zemlje koju nisu učinili Srbi nego veliki krojači sudbina malih naroda. Presude Gotovini i Markaču ucrtale su granice te okupacije koje više nisu granice “krajine” nego granice uskraćene suverenosti, podložništva i ropstva. Te granice hrvatske vlasti od početka 2000. godine ne prelaze, nego ih, dapače, slave kao dobitak i sreću. Račan, Mesić, Sanader i Jadranka Kosor sa svojom servilnošću i ne bi znali voditi suverenu Hrvatsku, ona bi im bila teret i odgovornost, pa su se uporno i sustavno rasterećivali brige za njezinu sudbinu koju su i u gospodarstvu, i u financijama, i u zakonodavstvu, i u odnosu prema Domovinskom ratu i agresoru, i u obrani... prepustili strancima.