Hrvatska polupuna čaša

Hrvatska čaša u samo se 11 dana u očima Europske komisije pretvorila iz poluprazne u polupunu.
Predsjednik EK-a Jose Manuel Durao Barroso upozorio je 16. ovoga mjeseca premijera Ivu Sanadera da Hrvatska nije ispunila mjerila za otvaranje dvaju pregovaračkih poglavlja: Pravosuđa i temeljnih prava te Tržišnoga natjecanja; usto, nije uskladila trošarine za cigarete s europskima, na što se bila obvezala Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju.

Nije Barroso stoga mogao reći hoće li uz godišnji Izvještaj o napretku Hrvatske, najavljen za 5. studenoga, objaviti i hodogram poteza za završenje pristupnih pregovora prije isteka mandata ovoga EK-ova povjereničkoga kolegija, što je u lipnju bio najavio.

Potom je europski povjerenik za proširenje Olli Rehn pomaknuo rok za zaključenje pregovora s jeseni na kraj 2009. Čuje se, doduše, da bi se, zbog kašnjenja Lisabonskoga ugovora, EK-ov mandat mogao produljiti s 31. listopada na 31. prosinca 2009., pa bi Hrvatska zakasnila dva mjeseca, ali opet stigla na vrijeme.

Zamjenik EK-ova glavnoga pregovarača s Hrvatskom Henrik Bendixen je, pak, 25. ovoga mjeseca članovima europarlamentarnoga izaslanstva u Zajedničkome parlamentarnome odboru EU-Hrvatska ustvrdio da mjerila za otvaranje pregovora nisu ispunjena u “samo” dvama poglavljima, obećavši k tome “punu pomoć EK-a” u rješavanju preostalih “sitnica”.

Između Barrosove i Bendixenove izjave dogodila se akcija Indeks, čiji je odjek pomogao EK-u da zabilježi znatan napredak hrvatskih vlasti u borbi protiv korupcije; njezin je izostanak do sada bio najveća zapreka Hrvatskoj na putu u EU.

EK-u je, naime, u interesu da Hrvatska pregovore zaključi u ovome povjereničkome mandatu ne samo kao ohrabrenje preostalim “zapadnobalkanskim” zemljama da brže usvajaju europske standarde nego i iz posve sebična razloga – da ovaj povjerenički kolegij u svojemu završnome izvještaju može zabilježiti bar jedan uspjeh u politici proširenja Unije.

To ne znači da se količina vina u hrvatskoj čaši povećala: promijenio se samo pogled na nju. Što nije zanemarivo, ali nije dovoljno; tek je poticaj da se korupciju iskorijeni. I dalje se čeka da na sudu završe krupne ribe; zahtijeva to i Hrvatskoj uvijek naklonjena europarlamentarka Doris Pack, koja posebno ističe nezadovoljstvo što se u USKOK-ovu mrežu u Hrvatskome privatizacijskome fondu ulovio samo sitnež. A što je s onima koji su tome sitnežu dopuštali korupciju?

Koji su dopustili pljačku u Brodosplitu? Koji pogodujući jednome proizvođaču cigareta krše SSP i koče na putu u EU cijelu zemlju? Koji u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture dopuštaju cijepanje ugovora na manje iznose kako bi ih se sklapalo izravnom pogodbom, umjesto kroz natječaje?

Treba čitati izvještaje Državne revizije, u Bruxellesu to ionako pažljivo čine. Druga je kočnica pravosuđe: Bendixen sumnja hoće li se ono moći/znati nositi s novim poslom koji mu je donio Indeks. Da je i treća kočnica, državna uprava, i dalje uključena, potvrdila je prošlotjedna američka zabrana “code sharinga” American Airlinesa s Croatia Airlinesom jer u državnoj upravi nema stručnjaka za nadzor zračnoga prometa. A nema ih jer za tako malu plaću, kakvu Banski dvori nude, nijedan stručnjak ne želi raditi.

Nije da novca nema: ravnatelje državnih tvrtka-gubitaša zasipa se zlatom. No, potonje nije samo hrvatska boljka: predsjednik Eurozone luksemburški premijer Jean Claude Juncker zahtijeva da se takvoj praksi i u EU, pa i u privatnim tvrtkama, stane nakraj.