Hrvatska se već crveni

Ivo Josipović najavio je da će Hrvatska biti crvena. Jadranka Kosor odmah je dometnula da Hrvatska neće biti crvena. Oboje griješe. Hrvatska već jest i te kako crvena. Crvena je od srama zbog svih onih koji su na Božić besplatni bakalar jeli na kantama za smeće, zbog onih koji kupuju u tzv. socijalnim dućanima, iz kojih se hvale da im je promet odličan, zbog redova pred pučkim kuhinjama koji su sve dulji, zbog desetaka tisuća novih nezaposlenih koji nikada neće naći posao, zbog sve mlađih novih umirovljenika koji dobivaju sve niže mirovine.

Stidi se već dva desetljeća zbog kriminala koji u njoj cvate kao na najboljem humusu, zbog Podravke, INA-e, HŽ-a, Poštanske banke i svoje tzv. elite koja čuči iza zatvorskih rešetaka. Hrvatska se duboko crveni zbog svojih nesposobnih političara i svojih jalovih poduzetnika, koji se iz dana u dan ispuhuju poput balona, zbog svojeg nepotrebnog siromaštva i nekažnjene pljačke. Nikakva kvaziduhovita prepucavanje političara ne mogu prikriti stvarnost i nije nikakvo čudo što građani ne žele izići na izbore.

Može se razumjeti zašto je Josipović za trenutak iskočio iz svoje u kampanji precizno građene uloge ujedinitelja i pomiritelja kako bi baš u Rijeci, utvrdi SDP-a, počeo vraćati dug stranci koja ga financira. Ponijelo ga je i što na karti Hrvatske prevladava crvena boja koja obilježava područja u kojima je pobijedio u prvom krugu. Jasno je i da je Kosorova morala reagirati na tu provokaciju štiteći boje svojih. Ali mnogo bi pametnije za obje strane bilo da se suoče sa stvarnošću.

Niti premijerka može živjeti na anketama o popularnosti, koliko joj god u ovom trenutku išle u prilog, niti Josipović, bude li predsjednik, može osigurati pobjedu stranci koja ne nudi ništa. Politika se našla u bezizlaznoj situaciji. Ni vlast ni opozicija ne znaju izlaz iz nje pa su se dosjetili velike koalicije. Prizivaju je i Dražen Budiša i Antun Vujić i Vladimir Šeks, pri čemu jedni vide Milanovića na premijerskom mjestu, a drugi nastavak HDZ-ove vladavine uz podršku SDP-a. Ideje o velikim koalicijama javljaju se kada se jake stranke uplaše povezivanja slabijih i njihova apetita koji ne mogu zadovoljiti.

Sjete je se kada ih ugroze plime neovisnih lista, koje u pravilu nisu podložne onakvoj kontroli kakvu institucionalna politika želi. Tada interes lijevih i desnih nadvlada njihovu uzajamnu netrpeljivost, a pod motom brige za opće dobro stvori se nova interesna grupacija stopljenih boja, pri čemu su građani samo pokriće za to stapanje. Ideja u praksi može funkcionirati u situacijama u kojima se programi preklapaju, gdje postoji konsenzus oko načina provođenja ključnih reformi i relativno bezbolna mogućnost podjele ministarskih fotelja. Tada je, naime, priču lakše prodati javnosti, a ponekad su čak mogući i rezultati.

U hrvatskom slučaju stranačkih se programa nitko ne može sjetiti, reforme ni jedna vlast do sada nije imala petlje doista provesti ni sama pa je pitanje kako bi to uopće išlo u kombinaciji u kojoj se pokušavaju stopiti dva barem naizgled suprotna politička pola, a dogovor oko podjele resora nitko ne želi ni zamišljati ako se sjeti koliko je nekompetentnih ministara postavljano zbog stranačkih i koalicijskih križaljki. I dok su motivi politike jasni, u pitanju je borba za opstanak, pitanje je koji bi uopće bio interes građana da umjesto jedne nesposobne velike stranke na vlasti imaju dvije takve. SDP i HDZ, istina, shvaćaju da nešto jako nije u redu, ali još ne shvaćaju koliko su uništili povjerenje naroda u politički sustav.

Ponašajući se kao da je i dalje bitno tko je na vlasti, previđaju duboko gađenje koje građani imaju prema njima, bili crveni, crni ili plavi. Hrvatska je podijeljena, ali ne toliko prema stranačkim bojama, nego prije svega prema siromaštvu i bogatstvu, poštenju i nepoštenju. Stranačke podjele građanima su jednako iritantne kao i njihova zbližavanja. Niti trpe da se vole niti da se mrze. Jednostavno ih više ne zanimaju jer od njih više ništa ne očekuju.