Hrvatska voli Gotovinu

Kad je drama oko otkrivanja i hvatanja Ante Gotovine bila na vrhuncu, na vrhuncu je bila i potpora slavnom generalu. Tako se prilikom jednog televizijskog razgovora na anketno pitanje – Gotovina ili Europska unija? – čak 90 posto gledatelja koji su se javili izjasnilo za haaškog optuženika.

Otada, a i otprije, prema nebrojenu nizu pokazatelja hrvatska vlast, europski veleposlanici u našoj zemlji, bruxelleski i haaški moćnici mogli su znati što Hrvati misle o jednom od najzaslužnijih ljudi za oslobođenje zemlje, a što o optužnici protiv njega i o ucjenama kojima je Hrvatska bila izložena.

I značajni političari, a među njima i negdašnji premijer Ivo Sanader, koji ga je tako bjesomučno tražio, čak i po franjevačkim samostanima, isticali su presumpciju nevinosti i izražavali nadu u oslobađajuću presudu. Novi razlog za uvjerenje o toj nevinosti pojavio se sa zahtjevom Haaškoga tužiteljstva za tzv. topničkim dnevnicima, koji su zatraženi od Hrvatske pošto je i posljednji svjedok toga tužiteljstva pokazao da je optužnica neutemeljena, a nikad prije toga nisu spominjani.

Ni fond za pomoć Gotovini nije bio sporan, a osnovala su ga prva imena hrvatske intelektualne elite. Unatoč tome, za nadzornike i provoditelje hrvatske međunarodne pravovjernosti Gotovina je ostao veliki hrvatski grijeh i razlog za neprestane ucjene. To se pokazuje i ovih dana, poslije nedjeljnoga splitskog zabavnoglazbenog koncerta, a najteži se crimen pripisuje klapi Hrvatske ratne mornarice “Sveti Juraj” i Hrvatskoj televiziji koja je koncert izravno prenosila. Iz Ureda predsjednika države, uz potporu iz Vlade, najavljuju istragu o nastupu klape HRM-a, koja je u nadležnosti države, to jest Glavnoga stožera HV-a i Ministarstva obrane.

Navodno su se zgrozili mnogi europski veleposlanici u Hrvatskoj, a održavanje se koncerta u medijima i dijelu vladajuće politike doživljava kao miniranje velikih, završnih hrvatskih napora za ulazak u Europsku uniju. Dakako, pri tome se EU slavi kao spas za Hrvatsku i njezine građane, kao nepovrediva svetinja, kako bi se splitski koncert još više ocrnio kao svetogrđe. Ali što ćemo s onih 90 posto ispitanika kojima je Gotovina bio svetiji od EU, i što ćemo s onih čak 70 posto hrvatskih građana koji u posljednjoj ozbiljnoj anketi, onoj Gallupovoj iz prošle godine, nisu bili za ulazak Hrvatske u EU ili su bili suzdržani i kolebljivi?

Što ćemo sa strahom političke elite koja mijenja Ustav i propisuje da je dovoljan glas “za” većine izišlih na referendum umjesto većine svih birača, bojeći se da bi referendum mogao propasti? Što ćemo s činjenicom da je ista ta Europa koja je nekima svetinja u posljednjih deset godina u stvarnom, opipljivom značenju za nas bila zainteresirana samo kao za izvor golemih, milijardskih profita koje, i u najtežoj krizi, izvlači iz pokupovanih banaka i strateških državnih tvrtki?

Ali ne! Kad se osuđuje splitski koncert kojim se “minira ulazak Hrvatske u EU”, ne govori se o takvoj Europi nego se govori o Europi kao idealu premda nas je taj ideal u posljednjih deset godina samo iskorištavao, osiromašivao i pretvarao u koloniju. Po onome što znamo, a još nitko nije dokazao suprotno, Gotovina se borio upravo protiv sličnih, ali oružanih posezanja za Hrvatskom. Činjenice zasad govore kako se upravo takav Gotovina želi zanijekati i osuditi.

Ako uđemo u Europsku uniju, moramo ući slomljene kralježnice i slomljena ponosa. Ne kao pobjednici uzdignutih ruku nego kao krivci na koljenima, s rukama sklopljenim u molećivoj pozi pokajnika i prosjaka. Za dostojanstvo ove zemlje trebalo bi biti nepojmljivo da njezina politička elita baš takav ulazak predstavlja kao veliki nacionalni uspjeh kojemu žrtvuje nacionalni heroizam.