Hrvatska – zemlja za jeftinu radnu snagu

HDZ-ova je vlada omogućila kojekakvim mešetarima i nazovi biznismenima da se obogate na preprodaji tvrtki, građevinskog zemljišta i imovine, a da ne plate nijednu kunu poreza.

U vrijeme zlatne dioničarske groznice stasala je kasta burzovnih špekulanata koji od obijesti nisu znali šta bi s novcem, ali državi nisu dali kune poreza na burzovne transakcije. Ne oporezuju se ni vile, jahte ili kamate, ali zato Hrvatska prednjači po opterećenju na plaće. Najavljena porezna promjena to će stanje samo zacementirati, pa ni pokušaj Darinka Kosora iz HSLS-a da premijerkin porezni paket omota u ljepši celofan nije ništa drugo nego bacanje prašine u oči.

Na jednu kunu neto plaće, zaposleni u Hrvatskoj plaćaju 20 lipa do jedne kune poreza i doprinosa. Neovisno o tome hoće li najveća porezna stopa biti 40, 45 ili 50 %, Vlada već sada tereti plaće progresivnije od većine europskih država, a znatno više od zemalja u okruženju. Prema sadašnjim poreznim pravilima, svima koji zarađuju više od 25 tisuća kuna na ruke država na jednu kunu plaće uzme još jednu kunu za poreze i doprinose.

Autori posljednje Vladine porezne reforme pokušali su tu presiju ublažiti, ali izveli su to nespretno i proizveli negativne reakcije. Može najveća porezna stopa biti i 70 %, a ne samo 50, ali tada granica od koje će se ona primjenjivati ne smije biti postavljena tako nisko da udara na najkreativniji dio društva.

Na neto plaće od 15.000 do 24.000 kuna udio poreza i doprinosa je 90 %, na plaće od 10 do 15 tisuća država uzme 60 %. Doprinosi i porezne obaveze prosječno plaćenih radnika iznose 30 % neto plaće, dok radnici na minimalcu ne plaćaju porez, već 20 % doprinosa. Većina država u okruženju ima niže doprinose od nas, a sve plaće oporezuje sa 20 do najviše 25 %, što je jedan od elemenata kojim potiču ulagače da joj dođu i motivira građane da bolje rade. Radi koliko možeš, zaradi koliko možeš – država će uzeti petinu ili četvrtinu, i svima dobro.

Hrvatska čini suprotno – velikim porezima gura od sebe one koji mogu više, a promovira se kao zemlja u kojoj se isplati zaposliti samo jeftinu radnu snagu. Naše su poduzetničke zone krcate tekstilnim tvrtkama u kojima nijedna od radnica ne zaradi više od 2500 tisuće kuna dobrim dijelom i zato što Vlada poreznom politikom privlači samo one koje zanima jeftina radna snaga.

Institut za javne financije pokazao je da dvije trećine ukupnog poreznog tereta na plaće podnosi samo jedna trećina zaposlenih u državi. Novi će prijedlog, bez obzira na doradu iz HSLS-a, to još više potencirati. Menadžerima s astronomskim plaćama svejedno je hoće li im država uzeti stotinu kuna više ili manje. Njihova su primanja podebljana bonusima, dionicama, životnim osiguranjima i nizom povlastica koje nisu dostupne, na primjer, mladom inženjeru u Ericsson Nikoli Tesli. On će za svog poslodavca iz Švedske postati preskup pa će ga možda zamijeniti jeftinijim iz Slovačke ili Srbije. Problem je što takvima mini porezna reforma ne ide u prilog. Država nije nepravedna prema eliti, već prema svom srednjem sloju. Oporezuje ga kao bogataše, iako bi, prema zapadnim mjerilima, naginjali prema sirotinji.