Samo se u Splitu grčki bogovi odijevaju u kostime od usmrđene govedine, a njihove sljedbenice s visoka nabacuju svinjskim glavama (koje onda nitko iz kazališne tehnike ne želi pokupiti). Samo je tu mesar zvan Kokot bog nad bogovima, splitski Zeus, jer u njegovim je sponzorskim rukama isporuka sirova mesa.
I kad on kaže dosta, svi Frljići i Štrljići mogu bogovati koliko hoće, ali besplatne klaoničke robe više neće vidjeti! Sve što im preostaje jest da na sebe navuku crvljive hitone i u njima glume smrdljiva božanstva, dok ih sanitarna inspekcija na najuri iz školskog dvorišta. Samo se u Hrvatskoj jedna ozbiljna, prastara, ali aktualna tema, a to je osveta odbačenih i uvrijeđenih (bivših, palih) bogova ljudima koji su ih odbacili, kao od šale promeće u klaonički igrokaz s podmetanjem, ponižavanjem, crvima i smradom.
Da je netko nekome psu ili tovaru učinio ono što je Čavajdi učinio Frljić, odmah bi, s pravom, dakako, skočile udruge za zaštitu životinja. No, kako je Čavajda samo glumac, znači čovjek, nije se pobunio uglavnom nitko. S čovjekom se ovdje može raditi što je koga volja, pa ga i prisliti (ili nagovoriti, ili umjetnički izazvati, svejedno je!) da se valja u natruloj životinjskoj lešini i tako, izim ostaloga, zaradi kakvu opaku bolest!
Samo ovdje raspomamljeni sljedbenici odbačenih i ubačenih, nekadašnjih i sadašnjih bogova divljaju bez ikakvih ograničenja, proganjajući i strašeći pošten svijet. Tko digne glavu, dobije po glavi; tko zausti da nešto kaže protiv starih bogova, začepe mu usta; tko se usudi ustati protiv novih bogova (u kojima žive i oni stari), odmah ga pokose medijske i ine bakhantice. Bakho (Dioniz), sin Zeusa i smrtne žene, bio je bog koji je mogao grožđani sok pretvoriti u vino i koji je umio i s vinom i sa ženama.
Tko ga je poštovao i slavio, dobro se provodio na bakanalijama, tko mu se zamjerio, toga je prepuštao surovim bakhama da ga srede. Od drugih su se žena razlikovale po tome što su sa sobom nosile motke s češerom na vrhu. Hrvatske se bakhantice od drugih razlikuju samo po motkama (bez češera), i to teškima!
Samo se u ovoj zemlji - da je Euripid ovdje, ovako bi nam rekao: Nikad se nemojte umoriti od davanja Hrvatskoj! - može dogoditi da joj pravila prema kojima će živjeti određuju oni koji nikako da se umore od uzimanja Hrvatskoj.
Dok smo podizali spomenike komunističkim revolucionarima (ergo, teroristima!), bakhantice su mirovale. Kada danas ne dopuštamo da se po blatu vuku hrvatski domoljubi (koje su - ironije li! - proganjali i ubijali dotični revolucionari), za vratove nam skaču dirigirane bakhantice. (Takva je jedna, Mlečanka Ju Pa, i mene u subotu opaučila rugobnom etiketom i gurnula u raku nepostojanja.)
Samo hrvatski teatrolog, jedan od onih što bauljaju Klaonicom Kokot, može u Euripidovim bakhanticama vidjeti "princip neukrotive i iracionalne sile", a inače ne vidjeti dalje od nosa!