Hrvatske fraze i opreke

Odgovorom talijanskog ministra vanjskih poslova Franca Frattinija našem predsjedniku Stjepanu Mesiću u povodu njegova intervjua tršćanskom Il Piccolu, u kojem su spominjane fojbe, stara je hrvatska tema o anti/fašizmu ponovno vraćena Hrvatskoj. Mesić se u tršćanskom listu zauzeo za službeni čin pomirbe Hrvatske, Italije i Slovenije glede zločina počinjenih za rata i poraća u Istri, uz uvjet da se u tome počasnom pijetetu na istu stranu “ne stave fašizam i oni koji su se protiv njega borili”.

Frattini je na to, u istom listu, rekao da su fašizam i nacizam bezuvjetno zlo, ali da su i antifašisti činili zločine. Tim napisima u talijanskim novinama stara tema nije dobila ništa nova, dosad nepoznata, no iznova je podsjetila na podrijetlo i korijene mnoštva hrvatskih sporova, polemika, svađa i nepomirljivih sukoba.

Nazočnost dviju najdominantnijih svjetskih ideologija 20. stoljeća na hrvatskom su prostoru i u naciji uzrokovale traumatičan lom. Rascjep nastao prije više od pola stoljeća i danas uzrokuje podjele u hrvatskom društvu. Iz te stare opreke fašizam-antifašizam generira se većina trajnih suprotnosti hrvatskog društva. Dok su vladale lijeve fraze, desne su opreke morale mučati. Najveći dio društva, koji nije sricao spomenute fraze niti simpatizirao spomenute opreke, mislio je svoje. Većinska je Hrvatska živjela s ožiljcima ratnih trauma, ali i mimo ideologija.

Kada se Hrvatska proglasila samostalnom, pouzdanje da će do neprijateljstva suprotstavljene ideologije nestati pokazala se iluzijom. Još dok su se “mitinzi istine”, predvođeni bradatim barjaktarima ispod zastave s četiri ocila, valjali Jugoslavijom, ovdašnji su ideološki zagriženiji reprezentanti lijeve fraze bili protiv četnikoidnog fašizma, ali ne i protiv komunizma. Nakon što su vidjeli da miloševićevski komunizam ruši Jugoslaviju, odrekli su se takvog komunizma.

Ali im se nije svidjelo ni ono što se zbivalo u Hrvatskoj. Ako su je naposljetku, suočeni “sa stanjem fakata” i prihvatili kao nužno zlo, nisu prihvaćali “Tuđmanov nacionalizam”. Ideološki zaguljeniji su svoje apatridstvo i svoje inozemne stipendije proglasili političkom imigracijom, a sebe političkim disidentima. Bila im je mrska “Tuđmanova Hrvatska”. Njihovim ideološkim antipodima, nakon “trećesiječanjske revolucije”, postao je pak mrskim povratak komunista, a omrznutom “Račanova Hrvatska”.

U Hrvatskoj nikada nije provedena toliko razvikana “nacionalna pomirba”. Većinske se Hrvatske ona i ne tiče niti joj je trebala jer nikada i nije bila posvađenom, niti zatravnjena ideološkim mržnjama. Pomirba je bila potrebna ideološkim ekstremima, onima koji su ljevije od pameti i desnije od razuma.

Dok potonji i nemaju javnoga prostora, njihovi antipodi, odnosno njihovi sljedbenici, koji najvećma taj prostor kontroliraju, ne pokazuju nikakvu namjeru da ih u taj prostor puste. Desno škrgutanje izaziva samo jače lijevo likovanje. S ljevice se preporučuje (pa i određuje) kako će se pisati udžbenici iz najnovije povijesti, da je Tito veći Hrvat od Tuđmana, da je general Gotovina samo haaški optuženik, ne dvoji se – da je Zvonko Bušić terorist, da bi trebalo zabraniti Thompsona, kako se što dobrohotnije odnositi “prema regiji”, da treba bezuvjetno u EU, a dvoji se – treba li Hrvatska kao nacionalna država, pa i što je to antifašizam...

U tome ukorijenjenom poimanju neće ništa promijeniti ni talijanski ministar Frattini. Hrvatske su krajnosti jače i od dobronamjerne razboritosti.