Hrvatski bog Janus

Nakon što ga se godinama predstavljalo i doživljavalo kao hrvatski problem, Marko Perković, poznat kao Thompson, odnedavno se tretira i kao bosanski problem. Njegov se najavljeni sarajevski koncert doživljava gotovo kao prijetnja nekom novom modelu “komšiluka”.

Poslije integriranog novohrvatskog lojalista Rade Leskovca, koji je dobio priliku da hrvatskog pjevača kao nacionalno ekscesnog izriba na HTV-u, iz Mostara je Thompsonu stigla poruka tamošnjega efendije Seida Smajkića da se i on protivi njegovu sarajevskom koncertu. Tako bi se “bojovniku iz Čavoglava” moglo i u Bosni dogoditi ono što mu se redovito događa i u Hrvatskoj – da ga dođu slušati samo Hrvati.

Otkad je kao nepoznati hrvatski vojnik snimio glasovite Čavoglave, a pjesma se pretvorila u svojevrsnu nacionalnu budnicu, mladić iz Dalmatinske zagore još nije bio dočekivan s takvom oprekom oduševljenja i mrzovolje kakvim će biti dočekivan svih poratnih godina. U odori hrvatskog vojnika, s glomaznim thompsonom u ruci, ni krezubi mladić gromka glasa, ni oni koji su ga u to ratno vrijeme gledali i čuli, tada nije slutio da će se on poslije prometnuti u simboličnu figuru hrvatskog poraća. Thompsona se pretvorio u svojevrsnog hrvatskog boga Janusa.

Za obožavatelje i simpatizere postao je simbol “dana ponosa i slave”, a za osporavatelje i one koji ga ne podnose, primitivni nacionalist, koji “ne pjeva, nego reve”. S vremenom, Thompson gotovo da je jednima postao nacionalnim svecem, a drugima nacionalističkim đavlom. Izrastao iz tradicionalne patrijarhalne i epske kulture, iz tradicije junačkih pjesama, seoskih sijela i hrvatstva “gena kamenih”, Thompson je svojim pjesmama, očito, pobudio dugo zatomljivani i zabranjivani nacionalni etos. Seosku pastoralu, spomen i teme vjere, doma, Boga, nacionalnog ponosa i domoljublja Thompsonu su skloni doživjeli, i doživljavaju, kao razvijanje istinskih nacionalnih vrijednosti. Neskloni, pak, u svemu tome vide samo nacionalno natražnjaštvo i novohrvatski primitivizam.

Dok mnogi među onima koji slušaju, pa i vole Thompsona, ne mogu shvatiti, pa ni oprostiti mu, skandaloznu blasfemiju znanu kao “Jasenovac i Gradiška Stara”, njegovim je kritizerima, koji su ga proglasili vokalnim “predvodnikom ekstremne desnice”, došla kao krunski dokaz da ga proglase i ustašoidom.

Spomenutom je dijelu Thompsonove publike neshvatljivo da netko tko tvrdi da živi kršćanske vrijednosti (pa ne želi niti pjevati u korizmi) može biti doveden u bilo kakvu vezu s nečim tako čudovišnim. No, u bitnom je Thompson pjevač nacionalno razočaranog i frustriranog hrvatstva, Hrvata koji su očekivali da stvaranje Hrvatske neće biti samo puki pravni i politički čin nego i nacionalni preporod. Thompson je pjevač njihova ratničkog ponosa i poratnih razočaranja.

S obzirom na to koliko publike hrli na Thompsonove kocerte, da je on vjerojatno jedini u stanju napuniti Maksimir ili Poljud, očito je da je puno onih koji u onome što on pjeva nalaze i svoja osjećanja. I dok je njima važno o čemu on pjeva, njegovim je kritizerima mrsko upravo to. Pa čak i glazbenim kritičarima, koji se i ne bave nekom njegovom poetikom i stručnom kritikom. Dojam je da ga se, zapravo, prezire zbog ideologije.

Kada bi ono što Thompson pjeva njegovim osporavateljima bilo politički po volji, moguće je da bi zbog svoga gromka i zapravo rockerskoga glasa bio proglašen našim autentičnim rockerom. Ali kako je nepoćudan, i dalje će ga se doživljavati kao hrvatski, a sada, eto, i kao bosanski problem.