Od početka rada Fonda za privatizaciju šuškalo se da je ta institucija u kojoj je pod upravom bila golema državna imovina, od poduzeća, dionica, nekretnina i svih mogućih kombinacija s njima leglo mešetarenja manjih ili većih razmjera. Klupko se nakon 15 godina počinje raspetljavati.
I to kada je prostor za malverzacije znatno sužen, no opet dovoljno velik za milijunske iznose mita. A što je tek moglo biti prije kada su se serijski pretvarale i privatizirale stotine poduzeća? Iza nas su stotine afera, sumnjivih privatizacija, bilo je to vrijeme kada su stasali tajkuni kojima je trebala solidna logistika, politike i operativa u Fondu.
Je li udar na Fond pokušaj prekrivanja prijašnjih događaja? Ili je HFP kao stvoren da se iz njega napravi predizborna afera koja će dokazati kako se reže srce i glava korupciji i kriminalu u njedrima državnih institucija. Brzo će se vidjeti koliko je akcija pripremljena i gdje će se zaustaviti. Za osumnjičenike u Fondu koji se ubrajaju u drugu i treću hijerarhijsku ligu stvari ne stoje dobro.
USKOK i Državno odvjetništvo nisu sebi dopustili traljavost kao u vezi s prisluškivanjem Mate Granića i fijaskom i neuvjerljivošću udarne agencije protiv korupcije i kriminala. Ovoga puta numerirane su novčanice koje su i nađene u stanovima nekih od osumnjičenika, snimljeni su razgovori, povezani privatizacijski predmeti i ljudi.
Dakle, taj je dio dobro odrađen, ali malo tko će povjerovati da su za sve kriva i odgovorna trojica ili šestorica, za širu javnost anonimnih ljudi. Pa makar imali dobru mrežu odvjetnika, bilježnika, spremnih na potplaćivanje kupaca i drugih u lancu.
Javnost će prije svega zanimati ambijent u kojem se moglo razmahati i obahatiti nekoliko pojedinaca koji čak nisu niti zajednički djelovali kako bi bili jači, nego je svaki za sebe, u svom segmentu, radio i stvarao mrežu. Mogu li u tomu svemu biti amnestirani četvorica ministara Vlade koji su zaduženi za kontrolu i analizu svaku odluku. Kako to da su ih sve mogli prevariti Gotovac i Peša. Zanimljiva je i uloga Grge Ivezića, predsjednika Fonda za privatizaciju, koji stiže nakon afere s Liburnijom, a bez ikakva prethodnog iskustva. Navodno Ivezić nije ništa poduzimao bez suglasnosti Državnog odvjetništva. Postavila ga je Vlade da Fond bez afera dovede do izbora, a on ga je upravo srušio do temelja.
U svakom slučaju, postoje samo dva objašnjenja; ili su svi ministri i šefovi za potpredsjednike bili toliko nestručni da su ih oni mogli preveslati ili su znali o čemu je riječ. U oba slučaja odgovornost ne mogu izbjeći. Je li to taj Mesićev softver ili on zna i za treće objašnjenje?