Priča mi žena što je doživjela njezina mlada prijateljica. Na dar je dobila dugu večernju haljinu od teškog crnog satena. Lijepo skrojenu i besprijekorno sašivenu. Kad su svi ukućani nekamo otišli, sretna posjednica nove oprave od crnog satena htjela je vidjeti kako joj darovana krasotica pristaje. Najprije ju je pokušala obući preko nogu, ali dalje od bokova nije išlo. Zatim je podigla ruke i pokušala preko glave. Išlo je, ali opet samo dopola. Ništa – pomislila je djevojka podignutih ruku s preuskom haljinom od crnog satena na glavi i na gornjem dijelu tijela – dat ću je proširiti i stajat će mi kao salivena. Zamisao dobra, da se haljina mogla skinuti. Ali nije se mogla. Crni se saten zalijepio za tijelo i stisnuo grudni koš, ruke su bile bespomoćne. Situacija se još pogoršala kad je djevojka uspjela spustiti jednu ruku jer se tako pojačao pritisak na pluća...
Kako se sve okončalo, saznat će se na kraju. No, ono što se odmah vidi, a zbog čega pričicu i pričam, jest velika podudarnost između onog što se dogodilo vlasnici haljine od crnog satena i onog što se već dvadeset godina događa Hrvatskoj. Naša se država od svog osamostaljenja do danas pokušava iskobeljati iz naslijeđenih, darovanih ili nametnutih modela razumijevanja svoje prošlosti, budućnosti, a ponajviše sadašnjosti. Umjesto da sami sebi, ugledajući se na vlastitu tradiciju, suvremene potrebe i svoje projekcije sutrašnjice, skrojimo komotnu, udobnu, lijepu, ne nužno i skupocjenu odjeću, mi već dva desetljeća dopuštamo da nas se maltretira uvezenim ukusom, tuđim potrebama i stranim računicama. Naravno, ni jedna autentična kultura (uključujući i politiku jer i ona je kultura) ne može živjeti u izolaciji, pa tako ni hrvatska. Ali, kako da se otvori drugome nešto što jedva da postoji ili što se srami vlastitog postojanja? Večernja haljina od crnog satena može stići iz Pariza, ali nositi se može samo ako je po našim mjerama. Znamo li mi te mjere? Evo dvaju primjera: hrvatski kraljevi i Hrvatsko proljeće.
Da se posljednjih tjedana ne emitira epohalna dokumentarno-igrana tv-serija Domagoja Burića, prosječno bi obrazovani Hrvat i dalje mislio da su hrvatski srednjovjekovni vladari samo utvare iz dosadnih školskih priručnika. O engleskom kralju Henriku VIII. i svim njegovim ženama znao je naš tv-gledatelj i najnevažnije pojedinosti, a sad, kad su pred njega sa svojih konja poskakali vladari po kojima su nazvani svi ti Tomislavi, Domagoji, Krešimiri i Zvonimiri iz njegove obitelji i susjedstva, a po kojima se zove i sam, sad ne može doći k sebi od čuda. Gle, oni su stvarno postojali!
Od Hrvatskog proljeća prošlo je četrdeset godina. Koliko je tv-serija i filmova snimljeno o toj temi? Vlastite je mjere u našoj kulturi (i politici) nemoguće saznati, ako je omiljena disciplina naših kulturnjaka (i političara) bijeg od sebe samih. Burić je pokazao da se može i drukčije. A za djevojku koja se umalo ugušila u večernjoj crnoj haljini od crnog satena, ne brinite se. Spasio ju je rasporak ispod pazuha.
Nastavak: Takva sirova indoktrinacija je ostavila gorak okus među građanima Hrvatske, i razumljivo je da su se okrenuli stranim izvorima informacija i inozemnoj kulturi, kad je alternativa bila prikloniti se ljudima koji koriste svoj nacionalni identitet i religijsku pripadnost kao toljagu kojom mlate one koji se usuđuju biti drugačiji od njih. Kao primjer vidi ribnik & co.