Hrvatsko proljeće – pa i nije da nije...

Ljuti se Ivan Zvonimir Čičak jer kao “vlasnik” licencije objašnjava kako je bogohulno nazivati novi društveni pokret iz 2011. i uspoređivati ga sa svetim Hrvatskim proljećem iz 1971. Povijesno i po organizacijskoj strukturi, pa i masovnosti prosvjeda, Čičak bi bio u pravu.

No prošlo je 40 godina, a na djelu su nove generacije koje stupaju onako kako one žele. I još nemaju vođe koji bi obrazovanjem bili jednaki proljećarima iz ‘71./’72. Nevažno, jer proljećari iz 2011. zadobit će sve što im nedostaje tijekom novih akcija i dolaskom proljeća. Kad se, unatoč sjevercu, u akciju uključi pet tisuća prosvjednika, koliko će ih tek biti kad grane proljetno sunce? Više. Sedamdesetih su mladi u tadašnjoj SRH kao pogonsko gorivo rabili osjećaj nacionalne nepravde. Kad su posrijedi ekonomski razlozi, bili su ljutiti jer su hrvatske devize odlazile, kao što je to Savka vješto govorila, “rijekom bez povratka (u Beograd)”, no tada mladi nisu osjećali toliku razinu besperspektivnosti, obespravljenosti i, najvažnije, gnjeva. Poslije represivna gušenja Proljeća, mladi su, pod uvjetom da nisu završili u zatvoru, mogli sjesti na prvi vlak prema Münchenu i tamo pronaći posao.

Sada ni u Münchenu posla nema, a najbliže odredište s poslovima mladež Hrvatske može potražiti na Novom Zelandu. Gnjev je sada veći, dublje usađen, a volja da se posve demontira politički sustav barem je jednaka onoj iz 1971. Uzmemo li u obzir to da će državni sustav biti pažljiv s prisilom protiv prosvjeda, za razliku od onog Titova iz 1971., očekuje se da će budući prosvjedi “proljećara 2011.” vrlo vjerojatno dostići masovnost onih iz 1971. Uostalom, proba za ovakav tip društvenog bunta bila je tzv. Varšavska.

Tada su i prosvjednici, ali i policija uvježbali svoje sadašnje postupanje. No ako je neupitno da će policija biti oprezna, upitno je koliko će to biti prosvjednici. I neće li se poljuljati inat-varijanta prosvjeda s dosta humorističnih elemenata (“Ne damo ti spavati”, pod prozorima J. Kosor) kada u masu prosvjednika prodru i obespravljeni radnici, nezaposleni, sindikalci, pa i branitelji, koji su se, čini se, zasad istutnjali, ali će im nedostajati “njihovi” prosvjedi. Za razliku od proljećara iz 71’., koji su željeli pravo na hrvatsku državu, ova generacija proljećara ne želi imati “samo” Hrvatsku. Proljećarima iz 71’. mogli su se pridružiti dijelovi vladajućih struktura, a sadašnja politička elita zazire od proljećara. Ne razumije ih i ne znaju kako bi ih kanalizirali.

Pa su uvrijeđeni – Kosoričini stoga što masa ne shvaća da je najvažnije ući u EU, a oporbene vrijeđa što masa ne pravi razliku između elita HDZ-a, SDP-a ili HNS-a. Proljećari žele novu Hrvatsku, a postojeća elita jednaku Hrvatsku jer su sebe uvjerili da će RH biti bolja već time što će vladati oni. Nije zastava EU gorjela u središtu Zagreba stoga što se proljećari posebno protive ulasku u EU. Zastava je gorjela kao kolateralna žrtva jer nas elite uvjeravaju da će svi problemi biti riješeni bruxelleskim čarobnim štapićem. Proljećari iz 2011., očito, u Hrvatsku vjeruju više. Jer smatraju da taj “čarobni” štapić nije kao prije u Beču, Budimpešti, Beogradu, sada u Bruxellesu. Nego u nama.