Čelična gospa nije na vlasti od 1990., a i prošle godine na sindikalnim (Trade Union) kongresima prodavane su majice s natpisom „Plesat ću na grobu M. Thatcher“ i šalice za čaj s porukom „Još je mrzim“. Stoga nije ni čudo što je bilo onih koji su slavili smrt najčuvenije i do sada jedine žene premjerke Velike Britanije, Margaret Thatcher.
\"Gospođa bi bila razočarana da nije bilo manifestacija slavlja njezine smrti\", izjavio je Charles Powell, dugogodišnji savjetnik za vanjsku politiku barunice Thatcher.
Kada je Margaret Thatcher došla na vlast 1979. godine, Velika Britanija je bila u dubokoj ekonomskoj zimi zarobljena štrajkovima, prosvjedima i blokiranim prometom. Država je bila pred zidom, ali što je još gore nije imala nikakve vizije, nikakve nade i ideja o načinu savladavanja prepreka. M. Thatcher je imala ideju: promijeniti socijalni ugovor. Važan je pojedinac, a ne društvo. Tvrtke koje posluju s gubitkom treba zatvoriti.
\"Najveća intelektualna greška koju sam vidjela u svome političkom životu je brkanje slobode s jednakošću. Jednakost je neprirodna pa je stoga može nametnuti samo država, koja tako postaje neprijateljica sloboda\", govorila je Margaret Thatcher prije ulaska u Downing Street 10.
Građani, privatnici, imaju pravo živjeti svoj život i voditi svoje poslove bez utjecaja države. U Britaniji su laburisti uveli elemente socijalizma, a konzervatori su čak uveli reguliranje cijena. Sve je odlučivala država, pod diktaturom sindikata, od toga da se ne smiju zatvarati gubitaši jer treba čuvati radna mjesta do toga po kojoj će cijeni gubitaši (i drugi) prodavati svoj proizvod. Tvrtke su bile u državnim rukama, a izraz privatizacija gotovo da nije postojao. Privatiziranje državnih poduzeća u kapitalističkom sustavu postala je politika Margaret Thatcher. Najprije je privatizirala National Freight Corporation (promet), pa British Steel (čelik), British Gas (plin), British Telecom (telefon), British Petroleum (nafta) itd. Čuvena tvornica automobila Jaguar više nije bila britanska. Cijela automobilska industrija više nije bila britanska. Trebalo je srušiti državne granice, monopole... Otvorena je era globalne privatizacije. Automobilska industrija nije bila u britanskim rukama, ali su Japanci otvarali nove tvornice i radnici nisu ostali bez posla. Nije bitno vlasništvo tvrtke, bitno je da ona proizvodi u Velikoj Britaniji. Thatcher je razbila i do tada nepobjedivi sindikat rudara.
U to doba bilo je jakih političara kao što su Kohl, Mitterrand ili Delors, ali nikome se ne dodaje \"izam\". Thatcherizam je postala ideologija. Kako nije bitno vlasništvo, već mjesto (proizvodnje) možda se najbolje može oslikati primjerom teniskog turnira u Wimbledonu, koji je najvažniji u svijetu premda već godinama na njemu ne pobjeđuje neki britanski tenisač.
Kada će se u Hrvatskoj shvatiti da nije država ta koja pokriva gubitke tvrtki kojima upravljaju ljudi koje je postavila stranka na vlasti, već da nesposobnost takvih \"poslovnih\" ljudi plaćaju svi građani? Privatizirati ne znači izgubiti već otkloniti državno uplitanje u poslovanje. Ukidanje monopola znači omogućavanje ljudima da sami odlučuju o tome što će i od koga kupiti. Ima li u Hrvatskoj hrabrih osoba koje će povući nepopularne mjere? Ali ne one tipa zabranjivanja ulaska u minus na računima, jer to je pokušaj miješanja države u privatni odnos između banaka i klijenata. Ili mjere kompliciranja postupaka otvaranja tvrtki, jer bez obzira na proklamacije o jednostavnosti ulaganja u Hrvatsku, nije učinjeno ništa u tome pravcu. Demokracija ima potrebu za liderima koji će donositi nepopularne mjere, koje su na koncu dobre za građanina, a vjerojatno manje dobre za neke lobije ili sindikate. \"Izam\" M. Thatcher znači slobodu u kapitalizmu za svakog pojedinca protiv nesloboda statalizma.