HTV ustaška dalekovidnica

Ljude sklone fašizmu, nacizmu i inim totalitarnim ideologijama najlakše je prepoznati po odnosu prema protivniku (koji je u njihovu rječniku isključivo neprijatelj, na ruskom vrag). Za njih protivnik nije čovjek, nego niža vrsta s pravima ne mnogo većima od prava korova. Političkom se protivniku smije oduzeti sloboda, dopušteno je mučiti ga, ubiti i na sve moguće načine obeščastiti. A jedan od omiljenih načina obeščašćivanja jest sprdnja s protivnikovim identitetom, ponajprije s njegovim izgledom i imenom.

Naravno, šala, dosjetka i kritički žalac dobro su došli, ali pod uvjetom da ne diraju u čovjekovu privatnost. Što je osoba na utjecajnijem društvenom položaju, privatnosti je manje, a kad je riječ o povijesnim ličnostima, gotovo da je i nema. Granice su, međutim, uvijek postojale i postoje. Nije ih bilo samo u totalitarnim društvima i nema ih u glavama naših suvremenika koji o takvim društvima sanjaju. A kad se sanjači probude, oko sebe ne vide ni ljude ni protivnike, nego samo mrske neprijatelje s kojima mogu raditi što god požele, pa i izrugivati ih zbog crta lica i osobnog imena.

Jedan od njih – kojeg smo u ovoj rubrici već opisali kao patetičnog raznosača ustaških računa, a koji je poznat i kao Miljenko Jergović – nazvao je v. d. glavnog urednika Informativnog programa HTV-a Renata Kunića “Pokusni Kunić” i zgrozio se nad njegovim neprepoznatljivim licem i značajem. Tog čovjeka, piše raznosač, “možete tisuću puta sresti u liftu, a nećete ga upamtiti” (JL, 21. 9.).

Što on i ne zaslužuje. Ne samo zbog imena i izgleda, nego ponajviše zbog posla kojim se trenutačno bavi, a to je, kako taj posao vidi raznosač, “transformacija javne u državnu i stranačku televiziju – te u svjetonazorskom smislu, u ustašku dalekovidnicu”.

Gotovo školski primjer gebelsovske likvidacije protivnika: najprije mu se ismije ime pa obezvrijedi karakter i na kraju pripišu zle namjere.

Ako žutom zvijezdom označeni urednik Renato Kunić i njegovi kolege – koje je raznosač obilježio istim znakom – kojim slučajem žele odgovoriti, pobuniti se, prosvjedovati, mogu, a inkasator im predlaže da to učine “u trećem dnevniku, Ust... pardon Hrvatske televizije”.

Za vrijeme Jugoslavije, u doba Titove diktature, ljudska prava u današnjem smislu nisu postojala. Ali neke su granice u javnom životu ipak postojale. Primjerice, zakonom je bilo zabranjeno ljude nazivati pogrdnim riječima, a u takve se ubrajala i riječ ustaša. Dapače, ustašom se, prema slovu zakona, nije smjelo nazvati ni bivšeg ustašu pošto bi odslužio svoju kaznu.

A danas smo, eto, dogurali dotle da se bez ikakve odgovornosti časni građani javno nazivaju ustašama, a nacionalna televizijska kuća ustaškom televizijom!

Da, da, to je sloboda, i to je demokracija. U redu, neka bude, ali, ako je tako, zašto se u skladu s tim ne ponaša i Hrvatska televizija? Zašto Stanković, Latin, Maja Sever, Lela Knežević i drugi TV ustaše šute? Ne valjda stoga što su s etiketom koja im je zalijepljena suglasni?