Zdravko Mamić europski je Dinamo pokopao u proljeće 2006. godine. Lako je sad pametovati "što bi bilo da je bilo", ali Mamić je tada trebao smijeniti Josipa Kužea. Zašto? Kužeov Dinamo bio je već onda u padu (poraz u Maksimiru od Rijeke kad su stolovi za proslavu naslova bili prostrti).
Šef s vizijom, a ne umišljeni mučenik s misijom, procijenio bi da je Bregana Kužeov limit. Ne bi čekao da mu to moraju potvrditi prvo Auxerre, pa nakon toga Kužeova lutanja u Rijeci i Varteksu. To razlikuje vizionare od pasivne većine bez orijentacije.
U Dinamu vizije nema, pa se potezi vuku debelo "u crvenom", samo kad alarm para uši. Slaven Bilić tada, uoči SP-a 2006. još je bio izbornik mlade reprezentacije koji je vapio za jačim izazovom. U Njemačku je putovao na studijsko putovanje i kuhao prateći Kranjčarov diletantizam u vođenju Hrvatske. Mamić ga je mogao zgrabiti (skupa s Prosinečkim) prije Markovića i ne bi trebao slati klupske činovnike po Brazilu i Africi.
Bilić je s kockastima pokazao kako se momčad preporodi dodirom znanja i stručnog štapića... I zašto je klasa iznad svih naših "stručnjaka" i trenera. Zapravo, hvala Mamiću (i Grgiću u Hajduku!), što Bilić u Europi sada vodi Hrvatsku.